Dvadesetprvijanuardvehiljadešesnaeste

Loše sam spavala, ustala kao da me đavo bode i tako provela prepodne na poslu. Ponesena obavezama koje sam imala tokom dana, povremeno sam osećala nalete emocija i Energije, koji zapušavaju saobraćaj u srčanoj čakri. Stezalo bi u vratu nekako... Nije bilo neprijatno, samo neobično.

Onima koji me znaju poznato je da nisam crkveno vaspitana ni mnogo verski zainteresovana. Danas popodne imala sam jasnu ideju da želim da odem u crkvu Svetog Save. Ne u hram, velelepnu građevinu koja će i ubuduće da jede ono čime su narodne kuhinje mogle da se održe u funkciji, nego baš u malu crkvu Svetog Save. Nije bilo prepoznatljivog mirisa tamjana, od čega mi uvek bude muka. Par ljudi, tišina i zidovi oslikani do poslednjeg kvadratnog centimetra. Upalih sveću da osvetli put duši jedne skoro preminule žene. Nismo se znale za života ali smo danas bile povezane nekim jako čudnim nitima.

Bilo je to novo osećanje za mene. Imala sam utisak da je tu, oko mene, da mi čuči na ramenu dok sam se saginjala da upalim sveću. Bila sam sama u crkvi. Tiha muzika iz zvučnika i ja, kao zavarena za pod crkve, na mestu gde sam stala vođena nekim svojim osećajem i odakle se nisam pomerila svo to vreme. Ne pamtim kad sam bila u crkvi. Danas sam jednostavno imala potrebu da odem i budem sama. Pogledom sam kružila po freskama, bile su jako živopisne, neuobičajeno jakih i jasnih boja. Usudila bih se reći... Meni bliže nego nikad pre, čak u istoj toj crkvi gde sam davno kumovala jednoj devojčici. Pogleda izgubljenog pod vrhom kupole, pred očima su mi letele neke slike fantastičnom brzinom. Ništa mi nije bilo jasno. Osećanje novo i nepoznato, ni u jednom trenutku me nije uplašilo. Naprotiv, bilo je jako prijatno i blisko. I dalje sam bila sama u crkvi, sama sa svojim mislima i slikama koje su mi se ređale u glavi. Nešto poput onog filmskog, kad čoveku pred očima sevaju fleševi prošlosti, ne povezanih događaja koji se smenjuju vrtoglavom brzinom. Savremenim rečnikom rečeno... Kao da sam uradila download fajlova koji su uradili system recovery. 

Iznenada, kako je počelo, tako se i završilo. Bez jasnog plana na koju ću stranu, izašla sam iz crkve. Beograd se umivao zracima januarskog sunca a mene je neka prijatnost vodila preko vračarskog platoa. Da li je to Energija menjala oblik, šta se tu dešavalo i dalje ne znam. Poprilično sam bila iscrpljena. Kod kuće sam se zamotala u ćebe i pokušala da smirim misli. Danas mi je sve nekako neobično, to sam konstatovala sama sa sobom još dok sam se jutros oblačila, da ovo nije običan četvrtak. I dalje ne razaznajem da li su nova osećanja bila prijatna ili neprijatna, samo znam da nisam imala nikakav osećaj straha niti težine. Sledila sam svoj osećaj i prošlo je.

Difuzno... Kao da sam prošla kroz oblak, srela kišu i sunce u isto vreme. Možda i ne treba da znam sve, možda ne treba da razmišljam previše već da pustim dan da se završi kako hoće. Čini mi se da je ovaj, današnji, totalno van moje kontrole.



Comments

  1. Predivno i prelepo...Tako duboko i iskreno...Citajuci ove redove bila sam deo Bozanske Ljubavi koja je svuda i sve ispunjava...OVO JE NAPISALO MOJE KUMCE I RADOST JE JOS VECA...

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX