Ono kao u Parizu

Rendala sam jabuke za lenju pitu i gledala kroz prozor.
"Što se mi više ne volimo kao pre, m?", - rekoh glasno ali ne dovoljno glasno da bi me čuo, zadubljen u trosed.


Odgovora bez. Sve sa rukom u činiji sa rendanim jabukama ušla sam u dnevnu sobu. Napolju je sipila aprilska kiša. Jedan od prozora u dnevnoj sobi bio je odškrinut, tek da se oseti miris proleća.
"Ko se, bre, ne voli kao pre?", - promrmoljao je između jastuka.
Ovi praznici kvare ljude, svega mi. Dovoljno je dva dana ispasti iz ludog ritma života i glavu napune lude misli.
"Pa, mi. Zašto ona lepota udvaranja, sa početka veze, ne može da se zadrži i povremeno osveži?" - pitala sam glasno sebe, ne njega. On je romantičan ali samo o zvaničnim prilikama, kad treba da se slikamo ili tako nešto. 
"Lutko, imam sjajan plan!", - poskočio je da se trosed pomerio. "Oblači jaknu, idemo!"

Kud idemo, a jabuke, a pita? To će patuljci da naprave, verovatno. Ni sama ne znam otkud mi ideja da ubrzam rendanje započete jabuke, dok sam u vazduhu držala činiju i rende. Otfrknu deo mog nokta međ' jabuke. Šta da se radi, kakva domaćica, takva i lenja pita.

Na brzinu sam navukla patike i jaknu. Čekao me je, sa ključevima u ruci. 
"Kud idemo, ludače?", smejala sam se i situaciji i svom izrendanom prstu.
"Videćeš. Stigni me!", odjurio je niz stepenice.
Delićem pameti setih se da ponesem kišobran.


Neimar je deo Vračara koji liči na Pariz. Tačnije, ne znam da li liči, nikad nisam bila u Parizu. Meni se čini da liči, pogotovo u rano proleće kada procvetaju magnolije. Na potezu od hrama pa Bregalničkom nizbrdo ka Južnom bulevaru još uvek ima starih vila. Samo na njih obraćam pažnju, dok šetamo. Ove novokomponovane kućerde mi ne privlače pogled. Karađorđev park je jedan od retkih koji nije pretrpeo hirove gradskih vlasti, i ostao je uglavnom isti kao i pre. Razlika je samo u broju vlasnika malih belih pudlica, koje ga zaseravaju, nemilice.

Nije baš pljuštalo ali je fino padala kiša. On ne voli kišobran a ja ne volim da kisnem ali volim njega. Žustro je hodao i držao me za ruku, sve do momenta dok mi nije oteo onaj kišobran i otvorio ga iznad naših glava.  U parku nigde nikoga. Samo mi i april i kiša. Bila sam vrlo radoznala čemu sve ovo.

"Seti se Barbara,
bez prestanka je kišilo
nad Brestom toga dana,
a ti si hodala nasmejana
prokisla, radosna, očarana,
pod kišom..."

Ko bi rekao da je neko ko je išao na popravni iz srpskog, u gimnaziji, zapamtio Preverove stihove! Nasmejala sam se glasno.  Svašta još imam da naučim. Jedan život će biti malo vremena, da dokučim sve ćoškove u njemu.


"Seti se Barbara,
bez prestanka je kišilo
nad Brestom
a ja sam te sreo
u ulici Sijama
smešila si se,
i ja sam se smešio
ti koju nisam poznavao,
i koja me nisi poznavala
seti se
seti se toga dana
ne zaboravi..."


Vidim ja, igraćemo se romantike. Jebeš pitu. Za ovakve trenutke se živi.
Stajali smo ispod kišobrana. Kiša je dobovala a ja sam se penjala na prste, da ga poljubim. Šta ću kad sam niska pa moram tako. Malo nam je smetao onaj kišobran. Bacio ga je u travu a ja sam se propinjala na prste sve više, da se što više ljubimo, kao da se nikad u životu poljubili nismo. Prošao je čovek sa psom. Izgledao je šugavo. Pas, ne čovek. Gospodin Merso i njegov pas. 

Ljubili smo se, kao da smo se prvi put sreli. Nekako nevešto i plitko, sve dok mu nisam oko vrata stavila pojas za spasavanje napravljen od mojih ruku. Onda je bilo malo bolje, mada smo stajali na nizbrdici i potočić kišnice se slivao niz stazu u parku. Noge su mi bile mokre. U daljini je škripao tramvaj. Desetka, devetka ne ide zbog radova na šinama.

"Zagrli i ti mene", - rekla sam stidljivo, kao da se nikad pre grlili nismo. Stajali smo i grlili se, kao dva tinejdžera po sred parka, dok su pored nas, povremeno, prolazili ljudi sa šarenim kišobranima.
"Kako da te zagrlim?", - rekao je, iznenada. Na trenutak sam ostala bez vazduha. Da li sam njegova? Da li mu pripadam svakom ćelijom svog bića? Da li sam, možda, do ovog trenutka živela u iluziji i navici da smo jedno drugom... Nešto? Šta da odgovorim?

"Pa da, kao da sam tvoja, ali ne ono kao da sam tvoja komoda nego kao da sam skroz tvoja. Ma, znaš, šta me zezaš..." Šta ću ako ne zna? Opet se Univerzum zavrteo oko mene. 
"Čuvaj me", - rekoh, na ivici suza.
"Onako kako je Mali princ čuvao svoju ružu, tako da te čuvam?", - pitao je, zbunjeno. Tog trenutka sve je moglo da se slomi ili ojača zauvek.
"Čuvaj me najbolje što umeš", rekla sam i počela da se tresem, koliko je suza grunulo iz mene.

Ne znam koliko smo tako stajali na kiši i ljubili se i plakali oboje. Možda par minuta a možda čitavu večnost. Od tog trenutka, ništa više nije bilo isto. Ni kišobrana nije bilo, na travi. Neko ga je poneo, misleći da je polomljen, valjda da ga popravi i proda na Kalenić pijaci. A nov je bio taj kišobran, samo dva puta sam ga nosila.

Na putu do stana, ostavljali smo mokar trag, toliko smo pokisli na 10 stepeni beogradskih. Njemu nije ništa, osim što je nekako... Ojačao prema meni, što je prisniji i mazniji. Kiša u Beogradu i dalje pada.

"...O Barbara,
bez prestanka
kiši nad Brestom
jednako kao i tada..."


Ja imam upalu bešike i sad pijem hektolitre čaja od peršuna. Nije to važno. Važna je ljubav. Sve ostalo ima da se kupi u apoteci.




Comments

  1. Saaaaaaaaaaanja! Piši ovakve priče... rasplakala sam se od lepote i jednostavnosti koju je u stvari najteže pretočiti u reči!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Vidiš kako mi um radi kad ne idem na posao. Čim nema stresa, priče same ispadaju :)

      Delete
  2. Divno.....sva sam se raspilavila od ove price, hvala Danja....<3

    ReplyDelete
  3. Uh....pogresih.....ne umem da ispravim...SANJAAAA

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX