Posts

Showing posts from 2016

Odrastam

Image
Stojim sinoć na prozoru, gledam betonsku grdobu bloka preko puta moje zgrade. Sve blješti i treperi iza zavesa. Odjekuju petarde. Ljudi, na autobuskoj stanici, i oni koje su psi izveli u šetnju, trče kao kroz bojno polje. Psi se traumiraju, deca od roditelja uče da su petarde merilo radosti. Uobičajeno prednovogodišnje veče na Novom Beogradu. Od kad znam za sebe, ne volim Ng. Sinoć mi se odgovor pojavio sam. Valjda je neka siva ćelija bila spremna da ga otpusti, i da me konačno oslobodi tog tereta novogodišnje histerije. Bila sam mlađa od 7 godina, jer se sećam u kom smo stanu živeli. Dobila sam knjigu Andersenovih bajki, poveliku, sa lepim ilustracijama. Među bajkama, naravno, Devojčica sa šibicama. I sad mogu da plačem zbog njene tužne sudbine, mislim da će mi zauvek biti okidač za suze. Tu leži početak moje odbojnosti. Priču sam, u svojoj dečijoj glavi, vezala za novogodišnje praznike a jasno nacrtana jelka sa ukrasima i lampicama, bila je dovoljna da stvorim odbojnost prema No

Linija između tamo i ovde

Image
Odem, retko, u crkvu Svetog Save. Obično budem jedina unutra, jer idem kad me srce povede a ne kad u nekom kalendaru stoji da tako treba. To je moj, intimni, razgovor sa onima sa druge strane oblaka, onima koje ne vidim a osećam njihovo prisustvo. Ustvari, najupečatiljiviji su razgovori u meni, narednih par stotina metara. Kao da se nesto presloži i lakse idem dalje. Možda je samo do nizbrdice, u povratku iz crkve, a možda zaista postanem svesnija prolaznosti i dobrog i lošeg. Pre dvadesetak godina, volela sam da, nekim utorkom, odem na službu u Sabornu crkvu u Beogradu. Peške sa posla, polako, da izluftiram um. Patrijarh Pavle je držao službu u 17h. Pamtim taj žustri korak omalenog čoveka, pred kojim bih se postidela što sam se zadihala na uzbrdici od mosta do crkve. Ljudi nikad nije bilo previše, često više sveštenih lica nego nas. To je bio doživljaj za pamćenje. Mir, spokoj, neverovatna lakoća postojanja. Uvek bih stala na isto mesto, na isti način i žmurela da bih svesno is

Kako raste srce

Image
Ne svodim račun, pa neću da mrem! To što je kraj kalendarske godine nema veze sa ovim što pišem. Ima veze samo to što sam... Svašta nešto. Dugo sam bila namćor a onda sam počela da postajem matori namćor. Namćorka, jer je sad popularno biti psihološkinja i spisateljica i ekonomistica. Dođe ta 2016. i sve se pretumbalo naglavačke. Kao da sam u blender upala, samlela sve svoje osobine, mane, ljubavi, nezadovoljstva, grehe znane i nenamerne, i napravila ono što zovu smuti pa prospi a pojedi burek. Nisam postala baš kao blendirana kaša, ali sam postala nova Ja. Svašta nešto, što se godinama taložilo (a bilo je i toksičnog otpada i radosti i koječega) pretumbalo se i pokrenulo, na najbolji način za mene. Sve je počelo mojom visokom temperaturom, jednog gripoznog februarskog dana, i došlo na svoje mesto istom tolikom temperaturom pre 3 dana. Da ne poveruje čovek, ali svako parče je leglo na svoje mesto, u tom mom mozaiku. Knjigu sam napisala i objavila sebi za ćeif, za svoju radost

Četrnaestidecembardvehiljadešesnaeste

Image
Devedeset i neka. On tamo, ja ovde. Sankcije, granice, kilometri udaljenosti. Sati u minibusu i gužve na putu. Još uvek su mnogi odlazili odavde. Karte u jednom pravcu. Mrak je i ne snalazim se po Budimpešti. Čekam u hotelu. Kasni. Nervoza ispunjava hotelski lobi. Vruće mi je i nervoza samo raste. Utrčava. U odelu je. Lep kao Bog lično. Za jednog Mađara, potpuno drugačiji. Visok, zgodan čovek. Izvinjava se što kasni, Božić je za koji dan i grad je prepun automobila a i sneg je počeo. Sneg? Šta je sneg kada je on blizu? Istopiće se svaka pahulja koja padne između nas. Šta ima veze što sam iz Beograda došla u cipelama i što će mi se smrznuti noge? Sve je to nevažno.. Krećemo ka njegovom autu. Neću da se šetamo po gradu, ovaj put, idemo na večeru. Tih par metara, do auta, skida mi pahulje sa kose. Ježim se. Nešto ne valja. Nešto opasno ne valja. Grad je prelep. Okićen, osvetljen, svugde po centru ima puno mladih i veselih ljudi, a nas dvoje smo kao dva potpuna stranca. Razgovor č

Kolarca mi beogradskog

Image
Nepoznati vlasniče karte za projekciju filma "Danijel Blejk" u Kolarčevoj zadužbini pre par dana... Ja sam prijateljica onog što ti se usprotivio, kad si jeo, mirno sedeći na svom sedištu. To, što film još nije počeo, nije opravdanje. Ne bi bilo opravdanje ni da si umirao od gladi. Jede se pre nego što se uđe u kulturnu ustanovu. Piški, takođe. Ugasi se mobilni telefon. Ne javlja se ni jaranu kad te zove jer mu se porodila žena. Ni komši kome je crkao yugo na sred Gazele i zove te da ga gurate do najbližeg servisa. Ni mami se ne javlja. I ne jede se, ni ako je rat počeo. To si trebao da naučiš pre nego što si naučio da stigneš iz jednog grada u drugi. Negde, u periodu, kada si učio da se posle upotrebe toaleta obavezno peru ruke. Možda su se tvoji roditelji, zaista, potrudili da budeš lepo vaspitan a možda i nisu, ja to ne znam i ne tiče me se. Znam samo da u mom gradu i njegovim hramovima kulture nećeš moći da jedeš. Možeš da izađeš, ne dođeš, svašta možeš ali ne mo

Zašto smo Nova godina i ja na različitim stranama radosti

Image
Nikad nisam volela Novu godinu. Kad sam bila mala, terali su me da se kupam baš u vreme kad Deda Mraz dolazi i ostavlja poklon pod jelkom. Htela sam da mu lično kažem da mi ne donosi gluposti već samo brdo slatkiša. Taj zloća je uvek dolazio dok bih sušila kosu pa ga zato ne bih čula, kako je tvrdila moja mama. Bila sam debelo dete kojem nisu dali da jede slatkiše i zato ih Deda Mraz nije donosio. Ni jedan, ni slučajno, ni malu buđavu čokoladicu. Ni Barbiku mi nikad nije doneo. Dobila sam je od drugarice, za 23. rođendan, tek da mi se piše da sam je imala. Imam je još uvek, spakovanu u kesu, da se ne prlja. Zatim bi bila porodična proslava uz RTS oba kanala. Otezala sam očima i jako mi se spavalo, a Cune i Tozovac me ič nisu zanimali. Najgori trenutak je bio pred ponoć, kad bi nas mama terala da igramo buzuki ili nešto slično. Ja, njanjava jer mi se spava i moj otac koji je prirodno netalentovan za okretne igre, imali smo zadatak da sklonimo u stranu stočić iz dnevne sobe, kak

Nije mi ništa

Image
Stvarno si me ubedio da ne treba da se plašim rezultata tvog pregleda, kod lekara. Ne plašim se. Znam da će sve biti u redu, možda ne baš 100%, jer onda ne bi ni imao razlog da ideš kod lekara. Znam, jer mi moja creva i moj um i moje telo šalju signale da je sve u redu. Ne znoje mi se ruke. Ne skače mi pritisak, ne zuji mi u ušima. Adrenalin je na redovnom nivou odbrane. Srce mi lupa u redovnom ritmu. Poštujem što si sam otišao. I ja tako tebi ne dam da ideš samnom, pa smo sad egal. Mislila sam da te, ipak, zaskočim na parkingu gde bih se našla onako... Slučajno, večeras oko 23h, baš prolazih i videh auto pa eto... Nisam, iz više razloga. Prvi, što bi ti dobio dva nervna napada minimum. Drugi, što je mnogo hladno i treći je što nemam pojma gde je jebena bolnica a ni po danu se ne snalazim po tim klinikama.  Potpuno sam mirna. Da vreme brže prođe, obrisala sam gomilu elektronskog đubreta iz ovog računara, a sa njim i lozinke za štošta. Smej se ti samo, ti ćeš da ih vratiš kako

Trećidecembardvehiljadešesnaeste

Image
Već je treći decembar a meni je, do sledeće plate, ostalo još mnogo dana ovog meseca. Da smo živi i zdravi, pa nisu novci najvažniji. Jutros sam, uz peglanje, podvlačila crtu šta sam ove godine uspela. Opšti utisak je da sam u plusu. Prvo, objavila sam knjigu. Ja napisala, ja napravila. Od ideje do realizacije je prošlo nekoliko dana, zahvaljujući mojim prijateljima i mojim neprijateljima. Ovim drugim se posebno zahvaljujem. To su svi oni koji su rekli da ja to ne mogu, ne umem, nemam od čega ni sa kim. Postigli su mnogo više nego što im je bila namera. Knjiga živi svoj život, širi se po kontinentima i nalazi svoj put. Upoznala sam ljude kojima sam je uručivala lično. Uživala sam u reakcijama i sjajan je osećaj kad nekoga nasmejem, kada mi se javi da knjiga držala pažnju dva sata i da je ostao osmeh, i posle čitanja. Mislim da ću da napišem još jednu knjigu, ako ni zbog čega drugog, ono da uđem u Klub književnika Srbije, da neprijateljima bude teže. Drugo, po čemu ću pamtiti 2

Mali kućni užasi

Image
Vikend, cele nedelje očekivana šargarepa pred magarećim nosom. Dočekah ga. Sve je ukazivalo da će biti redovan, što znači da ću moći da budem napolju veći deo vremena. Slomljena obavezama od predhodne nedelje, grdno pogreših, da ne napišem težu reč. Život u zajednici nije lak. Baba, deda, Klimakteruša i Pubertetlijka, naša mala porodica, konačno na okupu. Baba i deda su konstante, Klimakteruša i Pubertetlijka su promenjive. Baba i deda puše zavijani duvan. Smrdi kao zapaljeno seno. Pravdaju se da je to jače od njih, ali je moja želja za životom jača od želje za komunikacijom sa njima. Da zlo bude veće i smrdljivije, pale cigarete istovremeno, na dve strateške pozicije. Deda drži položaj za trpezarijskim stolom, sa polaganjem prava na taj tv, na kom se gledaju samo samo sportski programi. Baba drži položaj na koti Trosed. Od 17h trešte turske serije. Baba i deda, normalno, kao svaki bračni par koji je 50 godina zajedno, ne čuju dobro. Precizniji izraz bio bi "selektivno ču

Nije naručeni tekst protiv nasilja nad ženama

Image
Svet obeležava Dan borbe protiv nasilja nad ženama. Situacija vredna borbe svakog dana a ne jednom u godini. Kad sam bila mlada, zgražavala sam se nad pričama u ženskim časopisima, i pitala se ko su i kakve su to žene koje trpe nasilje? Hej, ni tesnu cipelu ne trpim! Kakakv li je mentalni sklop žene koja trpi da je neko bije? Onda sam se udala i stigla sa one strane, ne duge, nego linije koju svaka od nas i naše dece može da prekorači. Užasnuta sam kampanjama koje mediji vrte, a u cilju borbe protiv nasilja nad ženama. Lečenje posledice neće smanjiti nasilje. Otok spadne, modrica prođe, sve je to u redu... Vremenom izblede i sećanja, psihički ožiljci koje su neke od nas zaradile. Možete da mi verujete da rane od reči bole drugačije nego od šamara.  Problem je mnogo kompleksniji nego što se predstavlja. Koliko puta sam samo čula "Nije me tukao, bio je to samo jedan šamar.. Dobro, dva". U čemu je razlika? Nisam školovana da o nasilju pričam, isto kao što ni oni koji kampan

Verovatno, neverovatno i ostala čuda

Image
Da hoću da se samoubijem, pa tačno bih izabrala da pročitam dnevne novine. Povremeno bacim pogled na naslove, tražeći ne znam ni ja šta zanimljivo, ali ne bih preživela da pročitam sve članke. Možda je u štampanim drugačije, ne znam. Ove online novine su ravne metku u pamet. Razumem zašto se medijski prostor daje potpuno nebitnim likovima. Narod voli zabavu i senzacije poput snimka pevačice narodne muzike koju ganja rampa za prolazak vozila. Ko koga vara, kako je pevač izgledao kad je bio mali i žgoljav, i naslovi koji počinju sa "Nećete verovati šta se dogodilo kada je 5 dana pila ovaj napitak". Neću verovati. Baš tako. "Verovali ili ne" bila je moja omiljena rubrika u "Politikinom zabavniku". Ni onda nisam verovala baš svemu što pročitam, tipa udaljenost od Zemlje do Sunca je xy kilometara. Da je moj tata vozio tamo i nazad, verovala bih. Ovako, šta znam, možda se nekome omakla nula viška i eto senzacije. Isto je važilo i za običaje zabitog amazonsk

Majstori, ljudi

Image
Pre par godina, u naš ulaz doselila se porodica. Bračni par desetak godina stariji od mene, ćerka i sin. Znam u kome su stanu živeli, kao podstanari, ali im imena ne znam. Uvek smo se pozdravljali samo sa "Dobar dan". Bili su tihi i kulturni. Iz kuće izlazim radnim danom u 08h i vraćam se, najčešće, uveče. Što reče drugi komšija, ti si kao antibiotik, možeš se sresti na 12 sati. Već neko vreme ovih ljudi nema i juče saznam da su kupili svoj stan, i da podstanarski kamen oko vrata menjaju ratama za kredit. Bi mi krivo. Bili su oličenje finoće, odmerenosti, jednostavnosti, obična porodica a potpuno neobična. Tata uvek u odelu, sa belom košuljom i aktovkom a gospođa  sportski elegantna. Večeras sam gledala kroz prozor, ka mestu gde su parkirali svoj auto. Osetih nekakvo nedostajanje. Prosto se narušava ravnoteža finih i ostalih stanara u ulazu.  Možda mi ne bi bili toliko neobični i dragi da nisam zapazila čudnu proporciju. Između ostalih komšija, izdvajali su se po toj

Šesnaestinovembardvehiljadešesnaeste

Image
Kada sam prvi put radila test za trudnoću, ona druga crtica, što se pojavila tek na drugi pogled... Eno je, čita "Toma Sojera" i gleda se u ogledalu, onako kako to tinejdžerke rade. Danas ću da kupim test drugi put. Ovih sedam dana pakla, nastalog kašnjenjem onoga što je bilo tačno u sat, pokidalo me je na froncle. Uvek postoje sumnje "Šta ako..." i "Nije valjda..." tipa. Obe mi trče po gastro traktu jednakom brzinom, proizvodeći nuspojave od koncentracije do želje da se pobijem sa ostatkom planete. Činjenica je da sam u godinama kad je sve moguće samo što nečemu jeste vreme a nečemu nikako nije. Razumem one koje bi vrištale od sreće kada bi im test pokazao povišen HCG. Nisam od njih. Ja bih se radovala da pokaže da ulazim u deo života iz kog ću da izađem kao brkata baba, uvek spremna za fajt. Pad moje Energije i gubitak koncentracije pripisujem stresu. Tačnije, skupu svakodnevnih stresova, koji me nervira, sam po sebi. Umorna sam, ali ne umorna d

O ukusima se ne raspravlja ali stilovi su druga tema

Image
Ne treba suditi o ljudima na osnovu odela, mada red treba poštovati. Na radnim mestima gde postoje kodeksi oblačenja, stvari su kontrolisane ali na mestima gde ne postoje pisana pravila, svašta može da se vidi. Prvi primer je bila učiteljica moje ćerke. Starke, uska majica i pocepane farmerke. Da je imala dvadesetdve pa još i da zažmurim, ali svakako nije primereno radu sa decom. Tačnije, ne znam gde bi žena trebala da radi pa da takva garderoba bude ok za posao. Moram da napomenem da sam od roditelja učila šta je crkveno, šta mrtveno a šta za svaki dan pa mi nikad nije bilo teško da garderobu prilagodim prilici. Zato me u lokalnom Maxiju i pekari nikad nisu videli kao ženu, već kao nešto okruglo u trenerci majici, eventualno, okrenutoj kako treba. Moja mama je bila, pa hajde da kažem, rukovodilac u medicinskoj ustanovi. Ajde što nikad nije nosila crne unihopke ispod bele uniforme, nego je maltretirala sestrice da se upristoje kad su na poslu, jer ne predstavljaju sebe nego

Moj Vukovar

Image
November 9, 2011 at 2:38pm Ovaj grad ne postoji punih 20 godina. Ni ova kuca ne postoji. Sagradjena je neka nova, bez duse, i to se smatra renoviranjem objekta u centru sada nekog novog grada. Ni oni koji su ziveli u onoj staroj, koju je deda Jakov vredno pravio od 1921. do 1924. godine, vise ne postoje.  U prizemlju je bila poslasticarnica. Jednostavnog izgleda, bez lamperije, ukrasa, tulumbi i baklava. Samo pravi kolaci i sladoled kornet , napravljen po receptu koji je deda Jakov davnih godina dobio iz Kanade. Slag se pravio od slatke pavlake, sve je mirisalo na kremasti sladoled, rum, kesten, dobos tortu i krempite. Ujak koji je nasledio zanat bio je zanimljiv i nedokucen lik, ozenjen iz inata, dugokos iz bunta, sjajnih ociju decaka vecno zaljubljenog u neku nedostiznu gimnazijalku. Vozio je auto niz stepenice iza kuce, nosio letnji slamnati sesir kad je Vukovar u januaru bio pod snegom, grickao cajne kobasice dok bi setao gradom... A zimi je grad bio caroban. M

Četvrtinovembardvehiljadešesnaeste

Image
Ili sam ja rođena sa muškim mozgom ili u gadnu babu rastem, ali neke pojave teško tolerišem. Na primer, ovu: Volela bih da upoznam osobu koja ima smelosti da ovako nešto osmisli i pusti u etar. Da li je trend omalovažavanja muškaraca postao izraženiji ili su moji receptori za gluposti postali razvijenij, ne znam. Znam samo da ovako nešto može da prođe samo kod zle žene. Odakle raste potreba da se muški rod predstavlja kao inferioran u odnosu na ženski? Klara Cetkin se nije borila za ravnopravnost baziranu na spuštanju jednog tasa muško-ženske vage da bi drugi mogao bolje da se podigne. Porodica nema glavu, nije to aždaja pa da ima glavu koja bljuje vatru na neposlušne. Muškarac je vojnik... Pa, ratovi nešto nisu popularni ovih dana, tako da to mogu da shvatim kao atavizam. Jak kao stena? Jak je isto koliko i žena, nema više jačeg i slabijeg pola. Jak je onaj koji, u datom trenutku, mora da bude jak, više nego što želi da se junači. Ako ćemo pravo, svi smo na krv gadljivi, n