Majstori, ljudi

Pre par godina, u naš ulaz doselila se porodica. Bračni par desetak godina stariji od mene, ćerka i sin. Znam u kome su stanu živeli, kao podstanari, ali im imena ne znam. Uvek smo se pozdravljali samo sa "Dobar dan". Bili su tihi i kulturni.

Iz kuće izlazim radnim danom u 08h i vraćam se, najčešće, uveče. Što reče drugi komšija, ti si kao antibiotik, možeš se sresti na 12 sati. Već neko vreme ovih ljudi nema i juče saznam da su kupili svoj stan, i da podstanarski kamen oko vrata menjaju ratama za kredit. Bi mi krivo. Bili su oličenje finoće, odmerenosti, jednostavnosti, obična porodica a potpuno neobična. Tata uvek u odelu, sa belom košuljom i aktovkom a gospođa  sportski elegantna. Večeras sam gledala kroz prozor, ka mestu gde su parkirali svoj auto. Osetih nekakvo nedostajanje. Prosto se narušava ravnoteža finih i ostalih stanara u ulazu. 

Možda mi ne bi bili toliko neobični i dragi da nisam zapazila čudnu proporciju. Između ostalih komšija, izdvajali su se po toj elegantnoj jednostavnosti i finoći bez usiljenosti. Uvek osmeh, nikad tužbalica, uvek parfem, nikad miris zaprške, niko od njih. Jednostavno i milo obični. Pre skoro 40 godina, kada smo se doselili u ovu zgradu, sve porodice su bile takve. Dobronamerne, domaćinske i pune širokih osmeha. Šta se desilo pa su lepi maniri i kolektivna dobrota postali manjina?

Restrikcije struje osamdesetih, prošli smo zajedno. Deca su igrala mice i domine, stariji na primusu kuvali kafu, i skoro smo svi jedva čekali da nema struje pa da se družimo. Bonovi, širenje informacija u kojoj prodavnici ima kafe a u kojoj ulja.. To se podrazumevalo, kao i prvojanuarsko čestitanje. Kucnuti nekome na vrata, jer je veče, nestalo je šećera i fale dva jajeta za palačinke... Pa se smotaju vruće palačinke i prvo odnesu komšijama pa tek onda stave na sto. To je bila normalna stvar. Ulaz je mirisao na nešto fino i toplo. Uvek se, iz nekog stana, osećao miris zagorelog mleka i čulo kreštanje papagaja. Godine su se nizale, stanari su se menjali, ali su bar na prva 4 sprata ostale dugogodišnje komšije.

Ne pamtim kad je neko nekome pozvonio na vrata, tek da primeti da se dugo nismo videli i pita da li je sve u redu, da li smo svi zdravo i dobro. Ne pamtim kada je neko oribao liftove koje smo, nekada, svi prali. Viđam samo smrknuta lica, eventualno se promrmlja neka reč i to je sve. Ljudi su postali kao zombiji. Osmeha nigde a ljudi isti. Nikome se nije desila neka velika tragedija, na izgled, sve i svi smo isti ali atmosfera više nije ni blizu onog mira kojim je naš ulaz odisao. Eventualno se organizujemo kad neko umre i to je sve. Dok smo živi, reakcije su slabe. Duh zajedništva više ne postoji. E, posećujemo se i kad poplava iz nečijeg stana digne parket na spratu ispod, samo je onda rečnik prilagođen situaciji.

Zbog toga mi nedostaje ova porodica. Da stvari nisam primala zdravo za gotovo, da nisam očekivala da će uvek biti tu, danas bih znala bar njihova imena i broj telefona, da pitam kako je u novom stanu, da li su svi dobro. Sama sam kriva ali eto i meni lekcije. Pre dva meseca smo imali majstore, onu srpsku varijatnu tate i sina koji kreče, farbaju drvenariju i ormare, urade neku sitnu popravku. Izbegavam uplitanje u priče koje me se ne tiču, moj otac je posao dogovorio a, dok ja stignem kući, logično je da majstori završe ugovorenu smenu.

Dočekaše me, jednog kasnog popodneva, zvuci rock hitova osamdesetih. Iz pravca moje sobe zvuk se širio po stanu. Provirim a oni... Nasmejani i vredni, i tata i sin. Razvukli osmehe a upoznaćemo se čim završe i siđu sa merdevina. Eto ih uskoro, da se upoznamo, da mi kažu kako divne roditelje imam, i lepo vaspitano dete. Tek tad saznam da im je moja ćerka asistirala celo pre podne, tako što je jela keks koji su za sebe doneli, jer ne jedu dok rade. Donesu i sok za sebe, i samo rade i rade i rade, eventualno jednu kafu popiju. Džabe se moja majka trudila da ih počasti ručkom. Ne, hvala, mi smo tu da radimo. Za takve majstore još nisam čula i evo, tvrdim da zaista postoje.

Ni to ne bi bilo čudno da sledećeg dana nisam došla sa posla polu živa, i pravo sa vrata krenula da kačim zavesu na upravo opran prozor. Sin skoči sa merdevina iz druge sobe, ote mi onu zavesu, razvuče osmeh, hop na merdevine, hop okačena zavesa. Ostadoh u šoku. Kaže momak, ma meni je to par minuta a Vi dolazite sa posla umorni, ne treba Vam još da se penjete na merdevine. Mudro zbori i ode dalje da radi. Sutradan se pridružila i njihova rođaka, kada je moja stara majka zakukala da ne može sama da spremi stan. Ponudiše da je pozovu, i zaista, dođe mali plavi zvrk. Posle smene u bolnici u kojoj radi, došla je i sa njima dvojicom provozala krupne komade nameštaja, obrisala, svašta stigla, samo je uslov bio da svira muzika sa jednog od njihovih telefona. Bato, odmakni ovo da brišem.. Seko, isperi mi krpu, kao oni patuljci što se pojave dok stari obućar spava, i završe sve. Niti pitaju, niti komentarišu, niti kafenišu, ljudi rade kao zmajevi. Bilo je skoro kao nekada kada smo krečili, a komšije dolazile da pomognu ko šta može. Čak su i materijal kupili umesto nas, i doneli sve sa računom, da se moj stari otac ne zamara time.

Eto, i takvih majstora ima. Urade dogovoreno pa još pitaju šta mogu da pomognu. Opet su komšije počele da nam dolaze, da se raspituju kako smo zadovoljni majstorima i kako su uradili ugovoreno. A majstori, ne mogu da postignu, koliko posla imaju. Zato što su majstori, a na prvom mestu, zato što su ljudi. Nije ni njima lako, vuci, nosi, radi, fizikalija je to. Ovi ljudi rade sa osmehom i za sobom ostavljaju i deo svoje dobre Energije baš kao komšije nekada. 







Comments

  1. O ovakvim temama na svom blogu imam oznaku "Obični, veliki ljudi", jer, za mene, danas, u ovo vreme, koje si i sama pomenula, ovo jesu veliki ljudi. Mnogo mi je drago da si napisala ovaj tekst.

    ReplyDelete
  2. Slažem se s Oljom. To su ljudi, to je ono što nas, s jedne strane - spaja u veliku porodicu LJudi (velikim slovom iz poštovanja), a opet je svako od tih velikih ljudi prepoznatljiv upravo po svakodnevnim stvarima kojima nam ulepšaju i olakšaju život. Hvala im!

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX