Moj Vukovar

Ovaj grad ne postoji punih 20 godina. Ni ova kuca ne postoji. Sagradjena je neka nova, bez duse, i to se smatra renoviranjem objekta u centru sada nekog novog grada. Ni oni koji su ziveli u onoj staroj, koju je deda Jakov vredno pravio od 1921. do 1924. godine, vise ne postoje. 

U prizemlju je bila poslasticarnica. Jednostavnog izgleda, bez lamperije, ukrasa, tulumbi i baklava. Samo pravi kolaci i sladoled kornet, napravljen po receptu koji je deda Jakov davnih godina dobio iz Kanade. Slag se pravio od slatke pavlake, sve je mirisalo na kremasti sladoled, rum, kesten, dobos tortu i krempite. Ujak koji je nasledio zanat bio je zanimljiv i nedokucen lik, ozenjen iz inata, dugokos iz bunta, sjajnih ociju decaka vecno zaljubljenog u neku nedostiznu gimnazijalku. Vozio je auto niz stepenice iza kuce, nosio letnji slamnati sesir kad je Vukovar u januaru bio pod snegom, grickao cajne kobasice dok bi setao gradom... A zimi je grad bio caroban. Mirisao je na dim od drva i presijavao se od mraza. Ledolomci su krcili plovni put Dunava a ja sam uzivala u tom zvuku lomljenja leda i mastala kako cu svoje dete da dovodim na to isto mesto jednog dana.U suprotnom delu prizemlja zivela je moja baka Olga. Prelepa zena tuznih ociju koje su plakale za deda Jakovom od kad je odveden u Jasenovac. Dama koja bi leti izasla ispred kuce, do dva jablana na mestu gde se zavrsavalo dvoriste a pocinjao je most. Prolaznici njene generacije bi zastali da joj se jave, a ja sam pucala od ponosa sto je lepsa i od engleske kraljice. Njena kuhinja je mirisala na jodiranu vodu iz bunara u dvoristu,  koju nisam mogla da pijem. Iz prizemlja su isle granitne stepenice sve do ostave pune tegli ajvara i kuvanog paradajza a iznad stepenica je bio tavanac. Prirucni tavan za kojesta, totalno nezanimljiv. Na spratu su bile njene 3 sobe prema kojima sam osecala strahopostovanje. U svakoj je bila kaljeva pec koja se lozila samo pred spavanje. Nekako sam uvek spavala u srednjoj sobi, pored balkona zvanog "Romeo i Julija" ispod kog mi je jedan decak pricao do jednog letnjeg jutra jer sam u 22h morala da sam kod kuce. Balkon se nije racunao u izlazak... Na zidu naspram mog kreveta bila je ikona svetog Djordja koji ubija azdaju. Pokrivala sam se dunjom (tezak perjani pokrivac) zmureci od straha. Pored je bila Olgina soba, sa namestajem rasporedjenim jednako kao dok je Jakov spavao pored nje. Ogroman bracni krevet i njihovi portreti sa ovalnim paspartuom. Kupatilo je bilo sa crno belim plocicma koje su cinile mozaik na podu, bojlerom na lozenje i kadom sa stopicama. Iznad sprata tavan. Poseban univerzum novina sa pocetka 20. veka, Olginih haljina i sesira koje je odlozila posle njegovog odlaska, i kolica za sladoled koja su segrti '30.-tih godina vozili po gradu i prodavali sladoled. Tavan je imao prozor sa kog sam gledala korzo a mene niko nije mogao da vidi. Kad imas 10-11 godina, puno znaci da mozes da ga gledas a On to ne zna. Zvao se Mladen i to je jedino cega se secam.

Ne volim miris vanile. Rasplace me na keca i nikome ne mogu da objasnim zasto. Zaglave mi se reci u suzama i secanju na Vukovar koji postoji jos samo u mojim uspomenama.


Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX