Zelene crte

Pre 36 godina zemljotres je prodrmao Crnu Goru. Bila sam dovoljno velika, da pamtim. Strah za drage ljude i moja najveća bojazan: šta je sa mojom maskom i perajima, koje mi je teča tog leta kupio u robnoj kući u Toploj? Kad imaš 9 godina brineš za sebi važno. Šta ću ako se tavan provalio i moja maska se polomila?
Posledice zemljotresa su sanirane polako a dva meseca kasnije krenuli smo kolima put najdražeg mesta na svetu. U Beogradu sam obećala sebi da ću da žmurim, da ne vidim ništa što je taj strašni potres napravio. Već od Trebinja žmurela sam na jedno oko, za svaki slučaj. Kako se u daljini zaplavelo more, otvorila sam sve receptore, da upijem te boje i mirise. Nizali su se Cavtat i Dubrovnik a u kolima je bilo sve tiše. Zaistasmo očekivali da vidimo lom. Umesto toga, Boka u svoj svojoj lepoti bližila se iza svake naredne krivine. Obično, već od Herceg Novog ne bih disala. Do tad mi je bilo muka od vožnje, vrućine i duvanskog dima na kom moji roditelji nisu štedeli. Tunel između Meljina i Zelenike, nadomak prodavnice „Mješovito“, oleandri pored puta ka Đenovićima, Baošićima, Bjeloj... Oh, još par kilometara i tu smo! Umor više ne postoji. U Bjeloj pogled puca preko brodogradilišta, sve do Tivta.
Krivine su se nizale a ja nisam videla ništa strašno. Ne znam ni ja šta sam očekivala, ali sve je izgledalo uobičajeno dobro. I onda, Kamenari. Iz vode viri vrh čempresa. Ej, čempresa, onog vitkog visokog drveta! Otkud to? Tu sam se uplašila. Na par kilometara od kuće. Prošli smo to mistično mesto, produžili ka trajektu i Verigama, a kad su školji bljesnuli kao dva bokeška oka, znala sam da je srce na mestu. Posle niza sati dugogo putovanja miris najdražeg mesta me je napunio energijom. Ruzmarin pred kućom mi još uvek miriše, kad me uhvate sećanja na moj raj.

Sve je bilo na svom mestu, i najdraža kuća, i komšijske. Na jednom od stubova koji su nosili terasu, bile su tri zelene pruge. Kasnije sam saznala njihovo značenje, da kuća nije oštećena zemljotresom i da sanacija nije potrebna. Saznala sam i o onom čempresu koji je virio iz vode. Potonuo je sve sa kućom i skoro novim automobilom Zastava 101. Ako se dobro sećam, žrtava nije bilo, neka me neko ispravi ako grešim. Svaki sledeći put kad bih prolazila pored tog mesta, imala sam neko posebno poštovanje prema moru koje je, u zemljotresu, odlomilo komad kopna i spustilo ga na morsko dno. Zamišljala sam ribe koje plivaju kroz potonulu kuću, sve sa morskim sirenama koje su u njoj našle dom. Čudno.. Nikad mi, do sad, nije palo na pamet, koliko je nečijih uspomena i života potonulo sa tom kućom. Zaklela bih se da je se i sad sećam, kakva je bila do 15. aprila 1979. Siva, kamena, stara. Kako li je stigla do morskog dna? Nadam se, neoštećena, baš kao u mojoj mašti, sve sa slikama na zidovima, nameštajem, knjigama na policama i sudovima u kredencu.
Do kraja leta, vrh čempresa koji je virio iz mora, postao je zlatno-žut. I nekako nakrivljen u stranu. Iz priče starijih saznala sam da je auto izvučen iz mora, očišćen, osušen i, što je najbolje, bio je u voznom stanju kao i pre. Ako su me lagali, nema veze. Nastavila sam da osećam strahopoštovanje prema tom mističnom mestu, kad god bih prošla pored. I danas, mnogo godina kasnije, setim se svoje dečije vizije kuće koja je stigla na peščano dno, i koju nastanjuju ribe, rakovi, morske zvezde. Zamislim da ronim kroz sobe i puštam vodu (!) na česmi, sedim na krevetu dok jato srebrnkastih cipola mirno pliva pored mene, ne obazirući se na uljeza.
Svakom od nas dese se potresi, koji komad srca otkinu i povuku na dno. Nema cipola ni gavuna, ni mušalja ni ježeva ali ima osećanja koje sa komadom srca potonu. Pre nekog vremena, ja bih dobila bar jednu crvenu crtu, kao znak da je hitna sanacija neophodna. Danas uživam usvoje tri zelene crte na zdravom srcu.
Ako nekada prolazite kroz Kamenare, pitajte nekog starijeg gde je bila ta kuća. Ili je, jednostavno, zamislite. Tu, preko puta izvora sa ledenom vodom, a na pola puta do catare. Dozvoliću vam da maštate sve do Veriga, gde su masivni lanci nekad davno prečili put venecijanskim galijama namerenim da napadnu Kotor. Oči možete da odmorite na lepoti Perasta a dalje od svetionika na Verigama i ne morate. Sebično čuvam tu lepotu Boke za sebe.


Comments

  1. podseti me na taj zemljotres....nasa kuca je bila ostecena, ne mnogo, ali dovoljno da tog leta nisam isla tamo. Imali smo kucu u Becicima, do prosle godine. Ceo zivot po celo leto, sem 2 nedelje odmora na Hvaru sa roditeljima, provela sam u Becicima. Tamo sam prohodala. KAda sam se rodila kupili su taj plac i sazidali kucu. Podsetila si se sad.... na sve....

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX