Žena svojih godina

Nikad od mene neće biti žena mojih godina.

Nisam od onih žena što imaju pune garderobere i nemaju šta da obuku. Stanje je prilično filtrirano. Kako sam godinama menjala kilažu u plus, tako sam izbacivala odmah ono što mi je malo. Da li sam bila vidovita da nikad više neću moći da obučem neke stvari, ili sam samo pod utiskom da nikad u životu nisam bila mršava, ne znam.

Bila sam debelo dete, pa debela devojčica i stigla sam do debele žene. Niko me nije podržavao da se više krećem ili bavim sportom a kolača i đakonija bilo je na sve strane. Pred venčanje, kada sam mislila da sam debela (a imala sam 20 kg manje nego sada), naravno da sam razdragano ušla u salon venčanica, konačno i taj dan kada ću izgledati kao princeza. Prodavačica u radnji na Obilićevom vencu me je prostrelila pogledom i rečenicom "Venčanicu za Vas?" kao da sam, u najblažen obliku, žena slon lično. Da, za mene. Nemamo ništa toooooliko, reče, i vrati se u svoj ćošak. Obećala sam sebi: ako je nekad budem opet srela, a lik joj još pamtim, spucaću je aperkatom, onako iz razonode. U sledećem salonu venčanica obukla sam neku sa korsetom i izgledala kao konobarica sa Oktoberfesta. Grudi su kipele dok sam se borila sa udisajima, koliko mi je prodavačica utegla korset. Umesto krigli, u rukama mi je bio ofucani buket nečeg odvratnog plastičnog a na glavi veo veličine zavese iz dnevne sobe. Radnja je bila u Francuskoj ulici, a na semaforu je bio autobus iz kog su mi ljudi mahali i smejali se pohotno. Možda sam nekome ispunila erotski san tog dana.

Uglavnom, venčala sam se u groznoj haljini roze boje. Izgledala sam kao ratluk sa nogama a album sa slikama sam sakrila da ni sama ne znam gde je. Toliko o tome. Najbolje u životu, izgledala sam par meseci iza toga. U trudnoći sam imala visok pritisak i šećer, pa mi je bilo zabranjeno i slatko i slano. Dok su se druge trudnice gojile, ja sam mršavila, i na kraju imala samo 8 kg više. U periodu posle toga pojela sam sve što tih 9 meseci nisam smela. 

Situacija u ormaru je postala "na lastiš". Lastiši su hrabro podnosili moje oscilacije u težini. Tešila sam se sjajnim dekolteom. Ko to vidi, nema razloga da pogledom traži moj struk i ono ispod struka. Dotadašnji poslovni kostimi (sakoi i suknje, sa kolekcijom cipela na štikle) sa radošću su razdeljeni drugaricama, uz kompletan aksesoar u vidu ešarpi i nakita. Za time nikad nisam zažalila niti poželela da se opet tako odevam. 

U periodu ćerkinog odrastanja nisam izlazila iz trenerke i patika, konačno srećna što ne moram da nosim štikle, da se šminkam za posao, nosim najlon čarape koje me golicaju.... Tako sam, neprimetno, došla do onog "Samo da smo živi i zdravi, može da se živi i bez ženske garderobe". Nikad se više nisam vratila u suknje, košulje, sakoe i štikle. Nikad više nisam imala želju da do autobusa trčim na štiklama, utegnuta, da od vrtića plačem do kuće jer me bole noge. Polako sam i šminku izbacila, balzam za usta mi je sasvim dovoljan.

Prošlog meseca desila se prilika za koju sam želela da se obučem kao žena svojih godina, kako kaže moja mama. Uvukla sam se u steznik i jedva preživela. Sa naporom sam navukla i najlon čarape (kako reče tamnoputi prodavac sa ulične tezge, ima da ti čučnu), obukla haljinu i čučnula da zakopčam cipelu sa štiklom od 10 cm. Bila sam potpuno spremna na bolna stopala, peckanje najlonki, da mi bude hladno u haljini... Ma, sve, samo da izgledam kao žena svojih godina, prigodno obučena za tu priliku. Ja čuč, čarape svukle gaće, iz steznika ne mogu da dišem. 8. krug pakla. Pogledah se u ogledalo, nisam ni izašla iz kuće a već sam nesrećna, samo moja mama likuje kako sam "Eto, konačno pristojno obučena". Vratih se u omiljene farmerke i noviju majicu (boje još nisu izbledele), osmeh mi se vratio onog momenta kad sam se rešila steznika i uspostavila normalno disanje a izuvanje prokletih štikli je bio sam ulazak u raj. Na koje to mesto ne može da se ide u Timberland cipelama? Nisu one džabe pravljene za drvoseče, to su cipele za sve ovozemaljske prilike, i hvala onome ko ih je napravio. Uobičajen balzam za usta zamenila sam ćerkinim toniranim, i istrčala iz kuće ka tramvajskoj stanici. U onim čudima naravno da trčanje ne bi došlo u obzir.

Eto kako je malo potrebno za sreću. Nije u pitanju koliko imam kg nego što imam slobodu izbora da nosim ono što mi prija a ne ono što je nekim nepisanim pravilima predviđeno za ženu od 46 godina. Volim svoj život i volim da se u njemu dobro osećam, da potrčim kad mi se trči i da me ništa ne pecka niti žulja. Kada je meni lepo i udobno, lepo je i onima oko mene i jedino je to važno. Poslušati sebe i osećati se dobro u svom telu.

_________________________________________________________

Knjigu "Priče iz života razvedene mame" možete poručiti ovde.


Comments

  1. ali neke stvari su ipak zabranjene za nosenje...jer u njima igledamo kao nasukani kitovi!

    ReplyDelete
  2. Znaš šta je dobro? Što me ono u očima drugih ič ne potresa. Između nasukanog kita u suknji i farmerkama, biram ono u čemu je meni lepo. Dekolte još dobro skreće pažnju ;)

    ReplyDelete
  3. Sjajan tekst komsinice! Ratluk sa nogama je hit :)

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX