Ne volim rastanke

Pre tridesetak godina, mislila sam da sam ispratila sve koji su želeli da odu iz ove zemlje. Do danas, samo je naša zemlja menjala imena a Amerika, Nemačka, Italija su ostale tamo negde.. Preko. Preko granice, preko ega, daleko od očiju a, vremenom, i od srca.

Deca mojih prijatelja su postala sličice koje su stizale preko Skajpa. Danas su to ljudi sa svojim porodicama. I naša deca, ovde, su njima, neka deca koju vide jednom u desetak godina i sve je to u redu. Svako svoj život gradi tamo gde to najbolje ume. Godine su prolazile a odlazili su ljudi, i dalje. Neki pod zemlju, neki u beli svet. Putevi su nam se razdvajali nekad zbog želje a nekad jer je bilo neizbežno. Neki su hiljadama km daleko a neki par metara duboko. 

Što sam starija, teži su mi rastanci. Ni sastanci nisu mnogo laki jer je strpljenja sve manje. Sve više sam sigurna da svako, na rođenju, zaduži vreću strpljenja datu da trošimo kako sami odaberemo. Na neke ljude potrošimo previše svega. Vremena, emocija, sebe damo maksimalno i, kao, ne očekujemo reciprocitet, iako se u sebi potajno nadamo da će nam se dobro vratiti dobrim. Iskustvo je pokazalo da nije uvek tako ali niko nije spreman da se, u startu, seti predhodnih loših iskustava i naravoučenija. U nove veze i odnose ulazimo sa sve manje strpljenja i sve više šavova na pokidanom srcu. Šavovi izdrže napinjanje do svoje tačke trpljenja a kad puknu, pitamo se zašto opet i gde grešimo.

Nema grešaka. Svako sa kim stupamo u bilo koju vrstu odnosa je naš izbor. Nikakva sudbina zapisana među zvezdama, nikakav splet okolnosti, samo naš izbor i naša odgovornost. Pomislimo da smo nešto naučili iz ožiljaka koje su predhodne veze ostavile. Jesmo, uglavnom su lekcije na temu "daj sebe koliko god umeš, najbolje što umeš". Ljudi koji nikad nisu bili kalkulatori, to ne postaju, vremenom. Da li je kalkulisanje emocijama i davanjem sebe nekome drugom usud ili vrlina, još ne znam. Dođe čovek u godine kada jurnjava više nije zanimljiva i kada je veče na trosedu, sa jednim jastukom za dve glave, najlepše. Dođe i neko za koga se napravi mesta na tom jastuku. Srede se neka životna polja taman tako da može da se razmišlja kako smo postali stabilni i većinski upravljači svojim životom. Ispunjeni mali ciljevi, ostvarena sitna zadovoljstva, ruka u ruci i neverovatan spokoj koji je nastao iz interakcije sa drugim bićem a onda to biće kaže da odlazi. Da vidi sebe tamo negde daleko, da počinje novi životni ciklus, da ide u svet.

I izbije ti vazduh iz stomaka, kao da te je šutnuo. Pomisliš... Pa dobro, ako je odlučio da ide treba da ode. Odrasli ljudi ne donose takve odluke iz razonode već posle dugog i teškog razmišljanja o svojoj sadašnjosti i budućnosti. Sve to nosiš sa sobom junački, uz najlepše želje da tamo negde krene od zdravog starta i pravi od života ono što je zamislio. Svest kaže, pusti ga. Podsvest kaže, izdrži još jedno odlaženje. Ni prvi ni poslednji put, ide u bolje, nema šta da izgubi a onda se setiš sebe. Ima tebe. Ili te nema, možda samo misliš da si neka bitna a, realno, si neko bez koga može i moći će jer je tako za njega najbolje.

Razum kaže, nemaš pravo  nikome da budeš teg kada je spreman da poleti. U redu, mozak sarađuje. Srce kaže, nemaš pravo da ga zadržavaš kad je rešio da ide. Ne odlazi od tebe. Odlazi od svega, od svog doma, svog kreveta, peći, dunavskog keja, prijatelja, grada, svega što je godinama ovde pravio. Pokušaš da spojiš ta dva "treba da ode i to je najbolje za njega" i ide, do tačke dokle možeš da ga pustiš. Ne brojiš dane. Raduješ se zajedničkom vremenu, priči, dodiru tela, onome vašem. Ne brojiš ni sate, ni minute ali, svejedno, dođe dan kada treba da zagrliš, poljubiš i pustiš ga.

Otekneš od nesanice. Um samo vrti sećanja. Ustaneš dok je još mrak, ne šminkaš se. Ideš da se pozdraviš. Svane divan sunčan dan a u tebi je oluja. Cunami treska tvoje obale kao da sutra ne treba da postojiš. Oboje glumimo da je sve super, da nije smak sveta, da je to najbolje u ovom trenutku i jeste, nije to sporno. Zgutaš belu pilulicu da ti blokira strah i suze i sva pitanja koja bi postavila ali su nepotrebna. Dovoljno je grč u grlu i ako ih niko ne izgovori. I kao, nije ti ništa, ni njemu nije ništa i tako... Gledaš mu preko ramena, grizeš usnu, čekaš da konačno sedne u auto i ode u svoj novi život. 

A onda te zagrli. Jako. Mnogo jako. Levom rukom te privuče sebi tako da ti je nos na njegovom vratu, i ljubi te u kosu dok udišeš miris njegove kože. I umreš. Ponovo umreš za sve one što su već otišli u svoje nove živote. Umreš i od sreće, jer znaš da ide u bolje i od tuge jer ide. Dobra vest je da ostajemo na istoj planeti, da rade sva sredstva za komunikaciju i da možeš da ga čuješ i vidiš. Loša vest je da će miris i njegovog tela, kao i nekih koji su pre njega otišli, da polako prestaneš da osećaš oko sebe. Zaboravićeš kako njegova brada grebe tvoje bedro. Prestaće da ti se žari koža od dodira njegove kože. Proći će sve, kao što uvek prođe i dobro i loše. Već si iskusna u preživljavanju toga da će da prođe.

Zumiraš tramvaj u koji ćeš da uđeš, da nećeš da se okrećeš, da si krenula i nema nazad jer će taj pogled preko ramena da te rastavi a onda se auto, još jednom, zaustavi pored tebe i tako... Progrizeš usnu, ubediš sebe da je sve OK i kreneš levo a on desno. Svako u svoj život, da ga živi najbolje što ume.  Struniš se, na sedištu rasklimanog tramvaja, kojim se voze oni iz treće smene i oni koji su noć subote na nedelju proveli u ispijanju koječega. Čovek koji sedi pored tebe se izriga na sred tramvaja a ti se boriš sa svojim demonima tiho i nečujno.

Novi, sunčan dan u Beogradu se rađa. Ne čeka nikoga. Gorka kafa, bez šećera, pogled konobarice koja tek otključava kafić i kaže ti "Amerikano i tišina, jel tako?"... Samo tako. Duplu kafu i duplu tišinu, molim. Prekrstiš se, srcem poželiš sreću i pustiš. Novi život počinje.


Foto: Internet

Comments

  1. Samo i ovde... ne volim rastanke - odnose deo nas. I mislim da više ne mogu, ako me život ne bude demantovao...

    ReplyDelete
  2. Dupla tisina i novi zivot <3

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX