Priče iz drugog braka III

Kada smo, na početku braka, izmenjali stanove sa mojim roditeljima, otišli smo na različite krajeve grada. Pokazalo se kao odlično jer nema bolje roditeljske zabave nego zabosti nos u mladenačko dvorište, tek da se prokomentariše da će supa da pokipi ili da škripe vrata. Žarko i ja smo odrasli ljudi. Ne trpimo baš zvocanje, zato sam sigurna da ga u našem braku nikad neće biti. "Samo da kažem" svesno ne želimo. 

Još uvek smo razmenjivali kutije sa stvarima, nešto moje je greškom otišlo u stan mojih roditelja, od letnje garderobe me je delilo 14 kilometara gradske gužve, dva tiganja za palačinke su bila u maminom stanu. Da ne bih maltretirala muža, odustala sam od razmene i prenošenja u torbama, kroz gradski prevoz. Uvek sam se grozila žena koje vukljaju torbe po busevima. Može da se živi i bez tiganja. Moji roditelji su bili oduševljeni svojim novim stanom. U osmoj deceniji, prvi put su bili sami kao mladenci. Za razliku od njih, mi smo bili oduševljeni ali je uvek bilo dece i prijatelja sa nama. Miline drugarice su jako volele da dođu kod nas, posle škole, da se ogrebu za ručak. Vredelo je truda videti kako slatko jedu čorbu od brokolija ili tikvica iako se to u njihovoj kući ne pravi. Bar umem da kuvam, ako već nisam lepa i napucana hijaluronima i silikonima, to svaka ume da kupi. Žarkova ćerka, Jovana, dolazila je kod nas kad god bi joj studentske obaveze to dozvoljavale. Kuvala sam za između troje i devetoro. Nikad se nije znalo ko dolazi na ručak.

Moji roditelji su bili ekstra dobro raspoloženi. Mimo svih naših očekivanja, odlično su prihvatili promene i uživali su u svom malom svetu, upućeni jedno na drugo. Sve je bilo u savršenom skladu do momenta kad me je majka pozvala telefonom i počela izglaganje: "Sanja...." Ne volim kad me zove po imenu mada ne želim da vam kažem kako me inače zove. Tako, po imenu, obično je naglašavalo neku katastrofu. Nikad nisam spremna za loše vesti. Brzo sam se osvestila i hrabro čekala da mi saopšti da su bili kod lekara, da neko umire od nepoznatog virusa, da su kupili opet neku budalaštinu na prezentaciji na kojoj su baš njihov broj izbukli kao srećne dobitnike. Podrhtavalo je sve u meni. Prekinula sam je. 
"Mama, Žarko i ja sad moramo da izađemo, stavi kafu za jedan sat i vidimo se kod vas".

Žarko je video da sam se okamenila. Zelenkasta boja mog lica bila je indikator panike. Ma koliko godina da imamo, roditelji su uvek posebno bitni a mi smo uvek deca. Seli smo u auto i zapucali kroz najgoru gradsku gužvu. U glavi su mi se smenjivale slike iz detinjstva, sa proslava i sahrana, momenat kada su prvi put videli unuku, kada smo im Žare i ja saopštili odluku da se venčamo i mnogi drugi. Vozio je najsporije što je mogao, samo da se što više prolongira momenat kada ćemo da sednemo sa njima i čujemo vest.

Mama nas je dočekala, kada smo pozvonili na interfon. Mutilo mi se u glavi koliko sam bila uplašena od budućih vesti. Žarko me je čvrsto držao za ruku. Šta god da bude, nisam sama. Ta misao mi je dala snagu da pređem prag. U fotelji, otac zamišljen. Bolan izraz na njegovom licu. Žarko je sve video i, stiskom ruke, mi dao znak da je uz mene šta god da sledi.
"Sedite, deco. Deda i ja smo dugo razmišljali i doneli odluku...", rekla je moja mama. 
Žarko se blago nakašljao, primakao stolu i rekao da smo sad tu i da smo spremni da čujemo tu odluku iako ja nisam bila spremna da čujem da su nekome dani odbrojani.
"Odlučili smo", - udahnula je mama.... "Da ugradimo protočni bojler u kupatilo".

Dobro je da sam sedela. 
Žarko je gledao u mene pa u njih pa u mene i kroz mene.
"Šta ste odlučili?", - pitao je.
"Deco, nama treba drugi bojler za kupatilo. Mislimo da je najbolja investicija protočni pa smo hteli, sine, da te pitamo da li možeš samnom, do radnje, da kupimo i montiramo ga?", - moj otac je bio skroz ozbiljan a ja sam se borila za vazduh.
"Sanja, da li si dobro, bleda si jako?", - konstatovala je moja majka.
"Sipaj mi orahovaču. Duplu. A što si se tako udidio, tata, kao da te nešto boli?" - propištala sam. Kad god me ošine adrenalin, govorim kao da sam se naduvala helijumom.
"Bio neki tvrd pasulj za ručak, ubi mi stomak".

Naravno da je nisam celu popila. Moja tolerancija na alkohol bila je nulta ali, u tom trenutku, trebalo mi je nešto slatko i žestoko, da me vrati u život. Nastavili smo ćaskanje sa njima, i o PVC prozorima i o drugim glupostima. Momci su otišli do prodavnice, po bojler. Ostala sam sama sa mamom. Nisam umela da biram reči. "Mama, kako mi to saopštavaš, odluku o bojleru, takvoj bezvezariji si dala predimenzioniranu važnost, kao da je odluka o životu i smrti. Da li imaš ideju koliko si me uplašila?", - pitala sam, prilično uzrujana.
"Pa dobro, jeste da košta više ali nama je taj bojler zgodniji....", - pravdala se mama, i dalje ne shvatajući moj problem.

"Mama, mislila sam da neko od vas umire, znaš, tako si počela vest o vašoj odluci da sam zaista mislila da neko broji dane. Nemoj to više da radiš na taj način, molim te. Vidiš da je orahovača pri dnu a ja ne umem da progutam loše vesti isto kao što ne umem da pijem rakiju", rekla sam i zagrlila je. 
"Dete, jesi li ti blesava? Kakvo umiranje, mi smo tek počeli da živimo!", nasmejala se moja majka, Ubrzo su se i momci vratili. Žarko je držao dedu pod ruku a, u drugoj ruci, nosio je malu tortu. Mili moj muž znao je kako u život da me vrati. Ne bih ja, vest o protočnom bojleru, tako podnela da nije bio pored mene. Moja podrška, moj drug u dobru i zlu, moj Čovek. 


foto: Pixabay/Internet

Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIX

Taj muški strah