Lepota jednostavnosti
Da nisam rodila,
mislila bih da nisam žensko.
Ne volim kupovinu, šminkanje, tračeve i price o sitnoj deci.
Kad sebi treba nešto da kupim, ako u prvoj radnji ima, super. Ako nema, više sreće drugi put. Pomisao na
razgledanje, opipavanje, odmeravanje, čekanje
da probam…. Robija.
Pasulj kuvam očajno a ne jedem nikako. To ima veze sa jednom letnjom noći iznad
Dubrovnika i nema veze sa ovim vekom.
Više ne volim pomešane ukuse, tipa
ruska salata ili torta od 3 kore i 4 fila. Sve to posebno, može. Ako me ne mrzi da žvaćem, da, da, i to je
moguće.
Sa koleginicama ne razmenjujem recepte za turšiju i dizana
testa, i ne nosim gotova jela na more.
Više mi prija da pešačim kroz planinu i tišinu nego da cvrčim na plaži u urlanju. Što dalje od grada i betona, što bliže oblacima, e, baš tu, da legnem u travu i upijam Sunce.
Ja sam neki
naopak čovek. Sve je počelo da me troši više nego što me puni energijom. I ovaj moj nesrećni posao.. Kako zazvoni sat ujutru za buđenje, ne ide mi se. Skupim snagu, dođem do
zgrade i muka mi je kao detetu pred vrtićem.
Više volim da
ćutim nego da pričam. I da sedim sama u potkrovlju, na zraku sunca kroz krovni
prozor. On se uvali do mene, da me zagrli, poljubi a meni je tako lepo na tom
zraku sunca, da mi je sve ostalo u Univerzumu višak. Kapiram, muško je,
shvatiće da sam se isključila kao kad on gleda basket.
Ništa on ne kapira. Samo se naduri kao petogodišnjak kad mu mama ukine sisanje.
Sve sam maksimalno pojednostavila. Minimalizam kao stanje
uma.
Konstantna potreba da misli stavim na papir jer fizički osećam koliko me priča troši.
Ovo zbog sebe radim. Vi uopšte niste obavezni da čitate.
Comments
Post a Comment