Morska priča I3

Volela je da do posla dođe biciklom, pogotovo kad pukne proleće i Boka se oboji plavim i zelenim tonovima. Mislila je da se nikad neće navići na promenu sredine ali je lepota prirode učinila da zavoli svoje novo okruženje. Posle dve godine u Boki, retko se vraćala u svoj grad. Imala je svoj dom, posao, prijatelje i sve što joj treba. Kada je otišla, bilo je to zbogom svima. Slučajnim izborom lokacije koja se poklopila sa konkursom na koji je, iz zezanja, poslala prijavu i bila pozvana na razgovor.

Sve što nije bilo lepo, ostalo je u gradu. Predhodog života nije volela da se seća. Ovde se resetovala na novi početak, krenula od nule i bila zadovoljna. Jedino što nije volela je kiša, jer kad u Boki počne da pada, dani se spoje u jedan dosadni sivi dan, i zaboravi se kako izgleda plavo nebo. Ona i dete živeli su neopterećeno. Niko ih ništa nije pitao a mnogima nije dala svoj novi broj telefona. Na novom startu sve kreće ponovo, pa i poznanstva.

Vraćala se sa posla. Tih petnaestak kilometara biciklom pored mora bili su sjajna rekreacija, bar dok turisti ne dođu i naprave gužvu na magistrali. Često bi zastala i upijala celim telom lepotu prirode. Čudna su bila ta bokeška brda, kao magnet uspevala su da privuku oblake, nateraju ih da puste kišu, pa ih rasteraju kao da ništa nije bilo. Baš kao i njeno raspoloženje, pomislila je, kad bi se setila ljudi iz života u gradu, oterala bi te misli iz glave pre nego što joj upropaste dan. Ništa nije najavljivalo kišu koja se, ipak, nepozvana spustila. Kap, druga kap, pljusak i vetar nisu bili sjajno vreme za vožnju bicikla po masnom asfaltu. 

Privučena zvukom saksofona, stala je ispred njegove kuće, sa namerom da se skloni pod nadstrešnicu bar dok pljusak prođe. Vetar je slepio njenu mokru haljinu i postajalo je neprijatno hladno. Munje su parale nebo kao da deset minuta pre toga nije bilo lepo i vedro, kao da je to bilo ko zna pre koliko vremena. Pokucala je na vrata. Zvuk saksofona je dopirao kroz prozor kuće a vlasnik nije otvarao, čak ni kad je njeno kucanje postalo intenzivno. Bicikl je vezala za drvo. Toliko je duvao vetar, da je pomislila da će i nju i bicikl da odnese preko mora i sedam gora. Bilo je neprijatno, zloslutno tamno. Talasi su drobili pontu a ona nije imala gde da se skloni. Nadstrešnica je bila taman tolika da ničemu ne služi, razmišljala je. Ako ostane napolju, upala pluća je izvesna, ali niko ne otvara vrata iako kuca jako. Mora da su vlasnici izašli i zaboravili muziku. Jedino mesto gde može da se privremeno skloni je brodić, na koji ne ume da se popne jer ga talasi prilično ljuljaju a ona je ipak cura sa kopna. Nekim čudom je uspela da se ukrca. U kabini bar ne duva, mada se ljulja kao orahova ljuska na okeanu. Našla je neki duks, svukla haljinu i pokušala da se sklupča i ugreje. Izgledalo je da kiša neće stati skoro. U redu, curo, pomislila je... Radila si raznorazne ludosti ali još nisi bila slepi putnik, čak ni na privezanoj barci. Ako ništa drugo, imaćeš o čemu da pričas unucima, ukoliko ne umreš od hladnoće ili upale pluća.

Umirila se, tako sklupčana u veliki duks, i čekala da sve prođe. Dobra vest je da sve prođe. Loša vest je da sve prođe. Nije dozvoljavala teškim mislima da je potope. Proći će oluja i iskrašće se odavde isto kako je i ušla, samo da niko ne dira bicikl. Zadremala je od ljuljanja na talasima. Bilo joj je manje muka kada žmuri. Brodić se čudno ljuljao i uvijao. Kao u holivudskom filmu, vez je popustio i barka je bila bar 50m od obale. Kuće u naselju su postajale sve sitnije. Jedino što joj je palo na pamet je brodska sirena, ali ovo nije "Titanik" već krntija koja samo što se ne prevrne. Ni sidra nema. Da vrišti ili da se moli Posejdonu, Neptunu i svima kojih se seti? Ona, koja uvek vlada situacijom, pomislila je da je zgodan trenutak da počne da paniči i u glavi prevrće šta je kome ostala dužna u ovom životu. 

Sviranje saksofona ga je bacalo u daleke delove svesti i podsvesti. Neke emocije su stvarale pritisak u glavi i svirao je jače nego što treba. Uz zvuke oluje, savršena muzika. Žmurio je, ponet tonovima i sećanjima samo njemu znanim. Svet nije postojao. Ta svirka bila je njegov otpor prema celom svetu. Vetar je pukao škura o prozor i prenuo ga iz žmurenja dok je svirao. Trgao se i pogledao prema prozoru. Prvo što je ugledao je bila njegova barka, kako je vetar ljulja na talasima ka sredini zaliva.

Za sekund je bio u prizemlju. Da pliva do nje? To je bio jedini način da je ukroti. Stotinak metara od obale nije puno, ali je more još uvek hladno. Pobacao je sa sebe garderobu i skočio u more. Voleo je situacije koje dižu adrenalin a ovo je bila jedna od njih. Sa lakoćom je uspeo da dopliva i krenuo da se penje na barku. Iako je visok i krupan čovek pun snage, ovde je trebalo više veštine. Na ulasku u kabinu dočekao ga je ženski vrisak, pun straha.

Vrh oluje je prošao. "Ko si ti?" - dva pitanja su se sudarila u vazduhu..






Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX