Dvadesetosmijundvehiljadešesnaeste

Imam dugogodišnjeg snabdevača haljinama. Podržavam sivu ekonomiju utoliko što njegova keva šije odlične haljine a on ih prodaje na ulici, pa smo svi srećni. Kako mi treba nova haljina, jutros se oduševim što je tu. Uzela sam jednu i ponela do kancelarije, da probam. Platiću ili mu vraćam, tako godinama funkcionišemo, ali prvo da probam.

Imam dve sjajne koleginice iako radimo u tri različite firme. Svako jutro se vidimo, popričamo, nasmejemo se i svaka ode u svoju kancelariju. Jutros sam ih zatekla na terasi, otvorenom prostoru ispred jedne od naših firmi. Dok otključam svoju kancelariju, pa dok sve spremim a već sam knap sa vremenom, Sanja mi je predložila da probam tu u njenoj kancelariji, tačnije u toaletu. Meni je svojstveno nemanje vremena i "ja ću to začas". Probala sam haljinu u kancelariji (koja ima otvorene venecijanere na prozorima ka toj terasi), obe su aminovale kupovinu, i haljina sa tri glasa ide dalje tj. kupujem je. Vratih se u Sanjinu kancelariju, da se presvučem u svoju majicu i pantalone, kad ugledah Brankicu kako maše rukama i nešto pokazuje.

Sanjin direktor se približavao. Stojim u sred njihove kancelarije, u crnom brusu i belim gaćama model "Baba 1965". Da ne objašnjavam zašto je raspar, uglavnom, direktor se približava a mene hvata panika. Više ne znam šta je levo a šta desno. Razmišljam grčevito... Brže ću obući haljinu nego pantalone i majicu i skačem ka haljini, prebačenoj preko stolice, kao jaguar prema mesnatom obroku. Peđa se približava. Guram levu ruku kroz otvor za glavu, a desnu ruku kroz levi rukav. Vidim da nešto ne ide najbolje ali mogu ja to! Ja sam majka, specijalno sam trenirana da budem pribrana u stresnim situacijama koje rešavam sa lakoćom američke morske foke (ili kako se to već zove u filmovima). Moj um je naučen da radi pod velikim stresom ali ne i da koordinira šta je levo a gde ide glava. 

Uglavnom, sekunde i metri su u pitanju. I gaće. Velike, one što se ne usecaju i ne prave šlaufe nigde, i koje bi danas ostale bez publiciteta da čovek nije rešio da dođe u svoju firmu ranije nego predhodnih 25 godina ikada. Uspela sam i cipele da obujem, iako ni sad nisam sigurna što sam ih izula. Ove dve, pred vratima, bile su između valjanja od smeha i spremne da Peđu zadržavaju ali džabe, kroz prozor kancelarije sve se vidi. Ne kažem da prizor nije bio uzbudljiv, ali nisam to planirala kada sam krenula na posao jutros.  Uspela sam da pogodim da obučem haljinu, i istrčim iz njihove kancelarije kao da je sve redovno.

Izgledalo je kao jedno obično jutro radnim danom. Par minuta sam se osećala kao Bridžit Džons u filmu, u sličnoj sceni sa gaćama. Čak sam i lepša od nje, priznaću, jer se od jutros smejem i super mi je dan. Jedino što mi je žao što Peđi nisam mogla da kažem da je, i on, par minuta bio kao Hju Grant. Bojim se da bi mu se to svidelo pa bi tražio da se opet igramo.

P.S.
Hvala Bridžet za sliku, da ne moram opet da se skidam. Modni hirovi su prolazni, samo su gaće za babe vanvremensko dobro.


Comments

  1. Sanja, hvala ti do neba na ovom smehu!
    Ti si čarobnica sa uma, druga i ostalih destinacija <3
    Stekla si obožavateljku :-D.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX