Petnaestiavgustdvehiljadešesnaeste

Farbala sam gelender na svom francuskom balkonu.
Vrlo pedantno i detaljno. Prvo sam ošmirglala staru boju a zatim, malim valjkom, vrlo nežno nanosila novi sloj crvene farbe za metal. Očekujem da i ova farba bude visoko kvalitetna kao predhodna, koja je trajala 40 godina. Ne zato što sam lenja da farbam nego zato što je stara farba stvarno bila kvalitetna... Ili je tata, u međuvremenu, farbao gelender a da se ja ne sećam. 

Danas su mi samo malo drhtale ruke. U odnosu na ono kako je bilo juče, a bilo je baš strašno i neprijatno, danas samo kafu nisam uspela da popijem. Došla sam kući sa groblja, spržena jakim suncem. Mantalo mi se u glavi i popila sam galon vode a zatim tušem dugo sa sebe spirala vrelinu i tugu. Vrelina je, nekako, prošla. Tugu i nevericu ću nositi još neko vreme, dok se ne saživimo, i nastavimo dalje zajedno. Možda ću sutra uspeti da popijem kafu, ili bar smislim kako to da izvedem, dok mi se ruke ponovo ne vrate.

Njena nova adresa je parcela 125C. Vama to ništa ne predstavlja ali moram da zapišem jer je, u suprotnom, više neću naći a želeću da je nađem. Čudno je to, kako od komplikovane adrese sa poštanskim brojem, spratom i brojem stana, dođemo do ovako jednostavne adrese koju je teško fizički pronaći. Na groblju sve izgleda isto jer jeste isto. Grobovi, bandere, česme i tako dok se ne sludiš tražeći nekog ko kao da je u zemlju propao. Sve je stalo u kratko 125C. Kad dođe jesen, kad se zemlja natopljena kišama slegne, pre nego što nastupi suvomrazica poneću dve čaše i flašu crnog vina. I onu majicu, što smo je već vinom zalile onomad, i smejale se kako će sve da mi krene na bolje. Popićemo to vino ona i ja iako sam postala alergična na vino ali to je bio naš ritual. Odlazile bi na jedno posebno mesto na kuvano vino i smejale se, smejale... Ovaj put se niko neće smejati. Ni vino neće biti isto, ni čaše neće biti iste, ni ona ni ja nećemo biti iste. Deliće nas debeo sloj hladne zemlje koju ni vino neće moći da ugreje.

Došla sam kući zamišljena, sa jednim svežim žuljem više i jednom zubnom plombom manje. Valjda je to kosmička ravnoteža, nešto izgubiš a nešto dobiješ. Danas sam upoznala jednu ženu koja lepo piše. Zamolila sam je da mi bude drugarica. Bar malo, makar samo danas, ne mora zauvek. Da mi se ruke smire od drhtanja i da je broj mojih drugarica opet u ravnoteži. Možda me neće razumeti. Ja bolje ne umem. Očekujem njen odgovor. Ako ne bude htela, razumeću je. Zagrliću svoju staru lutku, koja je odolela mnogim devojčicama koje su htele da je prisvoje. Meni danas treba moja drugarica. Nije obavezno da bude ovakva ili onakva. Samo želim da bude. Da mi se ruke vrate.

Zaspala sam skvrčena na trosedu. Probudila sam se i pomislila na svoj sveže ofarbani gelender. Htela sam da proverim da li se boja dobro suši ali sudarih se sa ostacima svog raspršenog sna. Gelender uopšte nisam ofarbala. To sam samo sanjala. Nadam se da sam sanjala i groblje, adresu 125C. Bar danas, dok mi se ruke ne smire od drhtaja, nemojte da mi kvarite san.



Comments

  1. Od ovog može da se rikne... Samo da ti kažem - kad poneseš to vino, i te dve čaše, i dok joj budeš pričala šta se sve u međuvremenu desilo... plakaćeš, ali nemoj da se postidiš ako se zaceniš od smeha... jer ćete se to smejati zajedno. To je samo mesto... a ona je u svima vama koji ste je voleli...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Baš tako. Ne može tamo neka glupa smrt to da prekine.

      Delete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX