Rodbina i sudbina

Bila je uspešna u svom poslu. Svetski priznata, više decenija školovana, uvek u trci sa naukom i novim dostignućima. Dok bih se ja nakanila da odem i kupim novi tepih za dnevnu sobu, ona bi završila još neki nivo specijalizacije. Činilo se da brže ona napreduje nego što mi, iz stana broj 9, ukiselimo kupus.

Živela je na spratu iznad nas. Uvek tiha, uvek u brzini. Ljubazno bi se javila i poželela dobar dan ali bi već na mom "Kako ste?" bila 10 m ispred mene, večito žureći nekud. Nikad je nisam videla kako vuče kese iz nabavke. Da li su to, za nju, obavljali patuljci ili neka od žena koje su dolazile da čiste njen stan, nisam utvrdila. Meni su, večito, prsti bili upetljani u pera mladog luka koji je virio iz cegera, dok su mi se kese sa namirnicama usecale u dlanove. Hvala Bogu da mogu volu rep da iščupam ovim ručerdama, inače ne znam kako bih sve donela od jednom. 

Bilo je dana kada sam kuvala po pet ručkova, da bude za celu nedelju i sve želje ukućana. Iz nekog čudnog razloga, nadala sam se da je neću sresti u lifu, jer sam smrdela na zapršku onoliko... Ona je mirisala na skupocene parfeme. Zamišljala sam kako ih ima bezbroj, u bočicama raznih boja i oblika, za različite prilike i godišnja doba a ja samo onaj jedan, što dobih od firme za Osmi mart pre 6 godina. Pamtim godinu, jer sam imala gips na ruci, pa sam nosila samo kratke rukave, iako je bilo baš hladno. Češće sam mirisala na sarme i beli luk. Parfem sam koristila samo o većim državnim  i crkvenim praznicima, i kad krenem kod doktora. Zato je i potrajao i boju promenio. Ipak, bio je najbolji koji imam.

Nisam je mrzela, samo mi nije bila simpatična, tako nadmena i uobražena. Nekom prilikom nam je zvonila na vrata. Da ker nije lajao, ja je ne bih čula, majke mi. Kod nas je uvek neka graja i buka, mi sami sebe ne čujemo osim kad se dovikujemo ko je poslednji išao u prodavnicu i da li je uredno vratio kusur. I sutra treba kupiti 'leba, lako je razmetati se kad ima. Najavila nam je da joj to veče dolaze prijatelji i da se, unapred, izvinjava ako budu bučni. Očekivali smo da nam poispada žučno kamenje, od buke i treštanja. Jednom smo, samo, čuli kikotanje na terasi i to je bilo sve. Nismo smeli da se opustimo i spavamo. Znate, tuđi gosti to umeju da namirišu pa se tek onda razgalame, a moj muž mora da ustane u pola 4. Vozi gradski autobus i uvek radi prvu. To su mu kolege izašle u susret, kad je imao onaj sudar u kom ništa nije bio kriv, samo je jako udario glavom ali nije hteo da tuži preduzeće jer mu nisu plaćali osiguranje pa štetu nije uspeo da naplati. Šef mu je obećao da će da zaposli ovog našeg starijeg, kad završi srednju, ali dođe nova garnitura a šef zaglavi bajbok. Pričalo se da je neke tendere nameštao, ne razumem se ja u to. Nije taj tender, valjda, trosed pa da se namešta?

Bila je fina i kulturna. Često smo je viđali na televiziji. Čak je i Pera poštar primetio da mu je poznata, kanda je viđao u našoj zgradi. Naišao je, jednog dana, dok sam pekla krofne pa seo da se posluži. Doneo je plavu kovertu, sudski poziv za ovog mog mlađeg klipana. To dete uvek samo probleme pravi, ljubi ga majka. Od kad je otac prestao da ih dere kaišom, ubezobraziše se obojica. I tako, poštar Pera sedi i jede vuće krofne, pa primeti da sa televizije jedna mnogo liči na našu komšinicu. Bog s'tobom, Pero, pa to je ona! Opet je dobila neku nagradu. Nisam ni ja gledala, radila sam drugu smenu, nego mi rekoše ove od dole, iz prodavnice. Kažu i da je ona mnogo fina žena, da nikad ne uzme kusur, ostavi im.

I taj naš ludi Pera, jednom je sreo ispred zgrade. Pitao je da li je stvarno ona bila na televiziji i da li je morala da se šminka nešto posebno, ili samo onako normalno? Kaže, nasmejala se samo, a Pera pit'o zbog svoje žene, e nju zanima i da li je vrag u školu išao. I, još je Pera pitao, eto sad kad sve imate, da li za nečim žalite, da li vam nešto fali a nemate? Ždere Pera one krofne, sve ih supenom kašikom džemom filuje, a ja oko šporeta pa nikako da čujem za čim žali, ako žali. Pera žvaće a ja gorim k'o licna, deder progovori! Pera se uozbiljio kao oni kad otvaraju kuverat sa imenima dobitnika Oskara. Prestao da žvaće, sve neke pauze pravi, ja živa nisam. "Aman, Pero, progovori, ta još ću zakasniti na posao, dok se ti smisliš i krofni najedeš" - prevalih preko jezika.

" 'leba masti i aleve paprike", - kaže Pera. Crni Pero, pa di će ti još to stati, poj'o si undrt krofni i pola tegle džema, nije da brojim nego će ti stvarno biti lošo"... "Ma, Njoj to fali, rekla mi je da ima sve ali toga je željna". Pomislih... Kako je jedna takva, svetska naučnica, tu... Sprat iznad mene, željna nečeg tako prostog? Ustvari, nije ni čudo. Dok je jurila te svetske nagrade i diplome, muž joj o'š'o za drugom, sin pobegao da studira u Nemačkoj. Da nemam ovu moju bandu, da mi nisu ruke svakog dana u testu jer treba to na'raniti, da sam imala kad da stignem dalje od srednje škole, pa i ja bih sad imala diplomu fakulteta. Moja mati je htela da budem šnajderka, a otac da budem pravnica, pa da nosim ona lepa odela i tašnu punu dokumenata, a meni bilo bitno da s'udam i decu na put da izvedem. Dok sam ja skupljala šljive po selu, ona se baškarila na moru, sa svim tim njenim diplomama. Ja sam pekla paprike za ajvar, da mi deca ne ostanu gladna kad zazimi, a ona je išla po tim kongresima njenim... E, neka joj što je željna nečega. I ja sam željna svega pa ope' ćutim i trpim. 

I tako... Pera, jednog dana, nosio poštu i pozvonio a neko jauče iz njenog stana. Pera me odmah pozvao, za svedoka, uđosmo a ona leži na podu ko zna od kad. Usta iskrivljena, ne može se pomaći, ju crna komšinice! Dok sam hitnu pozvala, utovariše je, zaključah njen stan pa odoh svojoj kući. Šta ti je život, moj Pero, jesi video te tuge? Kukavica, ko zna od kad leži tako, a nigde nikog da joj ruku pruži.. Drmnusmo po lozu, za njeno zdravlje, ode Pera svojim putom a i ja za poslom. 

Obilazila sam joj stan. Sve prepuno diploma i knjiga, božeprosti, pa ta ni šerpu nije imala a kuhinja joj je kao svemirski brod. Na zidu slike, dok su bili porodica, a sad eno leži sama u bolnici, više je tamo nego ovde. Rešim, jednog dana, da joj odem u posetu. Namestila sam frizuru, naprskala se parfemom, obukla sam svilenu košulju onu što samo za svatove čuvam. Ponela sam joj banane i limuna, kažu da to uvek treba poneti bolesnom. Nije me prepoznala, jadnica. Samo me je držala za ruku, i kanda je nešto pričala onim iskrivljenim ustima. Maaaa, maaaaa... Bog i duša, pojma nisam imala, da li je mislila da sam joj mati ili šta? U povratku sretoh Peru poštara, pita kako je. Kažem, evo bila sam, nešto hoće da mi kaže ali ništa ne razumem, sve su joj usta u stranu otišla. Kaže Pera, deder ti njoj ponesi sutra 'leba i masti i aleve paprike, ja mislim da ona to traži.

Odnesoh, ali vraga, ona ne može da jede. Iskidah parčiće, pa joj u usta dadoh jedno. Proguta ga, ko kad pile gladno proguta zrno kukuruza. Dobro se ne udavi. Malo po malo, pojede celo parče. I kanda se nasmejala, ili se meni tako činilo. Odem i sutradan, opet ponesem, opet sam je hranila kao bebu a ona mi je sve milovala ruku da još ostanem pored nje. Samo je govorila to maaaa... Išla sam svakog dana u posetu. Pričala sam sa doktorom, kaže, opraviće se samo treba vremena. Nosila sam joj i supu i rinflajš i mesa čak i onim danima kad ga moja deca nisu jela. Da ojača, da se pridigne, da na svoje noge stane. Svaki put me je držala za ruku, kao uplašeno dete. Sina joj nisam mogla naći. Nisam mu se sećala imena a on je možda i zvao ali joj je telefom ostao u stanu. Dođe i vreme da ide kući. Kod mene plata kasni dva meseca, visok datum, nemam za taksi. Razmišljam, pa kako ću sa njom u autobus? Smisliću nešto. Sretnem Peru poštara, ispričam. Kaže Pera, pitaću ja šefa, da mi da njegov auto, pa da odemo po nju. Ta, ne možeš je na rame uprtiti, luda ženo!

Šef, neki dobar čovek, dade mu svoj auto. Utovarismo je kao džak kupusa. Pre nego što smo otišli po nju, spremila sam ručak, sve mekano i fino, da pojede nešto kulturno. Jesmo siroti ali za toliko mora da bude, ljudi smo. Spakovala sam je u krevet, tu u sobu ovog mlađeg. Ne mogu je pustiti tako slabu, da ode u svoj stan, tek što je iz bolnice izašla. Moji su me gledali popreko, pa shvatiše da nema nikog drugog a da će meni tako biti lakše da je negujem. Jačala je svakog dana. Počela je da govori po malo, samo sina nije pominjala. Navikli smo da je tu. Postala je deo naše porodice.  

Nikad je nisam pitala šta je bilo ono maa. Ma, nije ni važno bilo. Razgovarale smo kao u igri pantomime, i savršeno smo se razumele. Ništa mi nije bilo teško, oko nje. Biljana, tako se zvala, to sam tek u otpusnoj listi videla. Svakog dana je bila sve bolje a onda je danima plakala. Valjda je mislila da nam je na teretu, božeprosti a ja ne bih ni psa ranjenog na ulici ostavila a ne pomogla njoj u nevolji. Posle banje je otišla u svoj stan. Postale smo kao sestre. Pera poštar joj je, jednog dana, doneo pismo. Pisao joj je sin, ljut valjda što mu se dva meseca nije javljala na te vražje mejlove, ne znam ni kako se to čudo zove, a nije znao da je na naš broj pozove. Postala je baka jednog dečaka, na Novom Zelandu. Snaja joj je Maria, možebiti da je nju onomad dozivala.

Mi smo joj postali nova familija, i ona nama. Za sve one godine ćutanja i trčanja po seminarima i kongresima, za sve one kafe koje nikad nismo pile, za sve što smo propustile.. Evo, i sad me čeka. Treba da pođemo na Zlatibor. Sve je ona platila, moje je bilo samo da spakujem torbu. Kaže, vodi me u najluksuzniji hotel, da me tamo masiraju i neguju, da mi ugađaju kao što sam ja njoj, kad joj je bilo najteže i nigde nikoga. Spakovah se, nekako. Sramota me bilo da joj kažem da kupaći kostim nemam, jer sam na moru bila pre 30 kila. A šta ima veze, idemo minibusom pravo do hotela, i biće nam super. Plašim se samo, da mi se ne svidi da budem gospođa koju drugi služe a ništa mi ne fali.



Comments

  1. Uh....kakva prica, koliko emocija, koliko dobrote u ljudima....iskrene. Sanja moja, rasplakala si me....

    ReplyDelete
    Replies
    1. Nemoj da places, prica nije istinita, ja sam je izmastala. Ljubim te, pozdravi Aleksa!

      Delete
  2. Kakva priča, oduševljena sam

    ReplyDelete
  3. Eh, kao i uvek život piše najbolje priče, ali ti to umeš majstorski da zabeležiš. Odlična priča!

    ReplyDelete
  4. Sjajna priča Sanja i sjajno si je ispričala :) Život je čudo, a dobro zaista postoji i vraća se :*

    ReplyDelete
  5. Divna priča zaista, dok sam čitala već sam zamišljala sam scenario za film ili seriju :) Milica Pralica

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala, Milice. Ima ovde jos prica koje su videli kao scenario, ali bi ona iz moje knjige, bila prava stvar za ekran.

      Delete
  6. This comment has been removed by the author.

    ReplyDelete
  7. KAo i uvek.... great story teller!

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX