Turbo nedelja

U predhodnoj nedelji sam se, više puta, iznutra okrenula naglavačke pa opet na noge. Ništa strašno se nije desilo. Prirodan sled već započetih aktivnosti a to me, sve zajedno, tera na pomisao da u aktivnu babu rastem.

Nominovana sam za dve prestižne nagrade. Divan je osećaj, kada ti se obrate ljudi koji cene tvoj rad i doprinos, kada se nađeš među jednako dobrima i još boljim laureatima. Škljocanje bliceva i zujanje kamera, lepo je i neobično meni koja se šminkam samo za takve prilike. Taman sam odlučila i da se obučem kao žena ali je -10C zaledilo Beograd tako dobro, da su sve moje odevne kombinacije postale iluzija. U masi lepih i doteranih žena, negovanih, našminkanih, ja sam bila u cipelama za drvoseče i sjajno sam se osećala.

Dva dana pre toga, ribala sam pod jednog potpuno novog kupatila sunđerčićem za sudove. Na kolenima, kako drugačije? Prsti isušeni od ribanja kreča, pranja i ispiranja ali oooosmeh, ljudi moji! Osmeh koji juče ni jedna kamera nije uspela da zabeleži! Ja, poznata po lenjosti kad su kućni poslovi u pitanju, pukoh od radosti što mogu da pomognem i doprinesem da jedan novi stan postane dom. Još imam upalu mišića koje nisam ni znala da imam ali mi ništa ne smeta. 

Juče je bio upriličen divan koktel, sa ambasadorima, direktorima velikih stranih i domaćih kompanija. Sve ono fino, na zub, gric, gloc, vince, baš sve na nivou. Dva dana pre toga, štapići i pašteta iz ruke, jer sto još nije bio sklopljen. Tu slast ne bih menjala ni za jedan ketering ovog sveta. Lako je uklopiti se u dobro i fensi, ali ne greje srce jednako kao ova pašteta. Nagrade su divne i odličan podstrek da nastavim da radim to što sam počela, sama, bez jasne ideje šta i kako, samo sa željom da pomognem onima koji su sad u trnju kroz koje sam ja prošla sama, bez mnogo pruženih ruku. Sve je baš kako treba da bude a ja cvetam od sreće kad vidim dva nova ključa na privesku, kupljen cipelarnik, montiran kuhinjski bojler. Radovati se tuđoj sreći u uspehu.. Meni je to bilo nepoznat pojam. Sada sam imala priliku i čast da učestvujem u svim fazama od ideje do realizacije nečijeg novog stana i divno je deliti te trenutke, čak i kada se treseš od umora ali te adrenalin fura da pomogneš i ništa nije teško. Mislila sam da nema većeg zadovoljstva od "daj ja ću da uradim, umesto tebe". Sada znam da je zadovoljstvo u "uradićemo zajedno". Mislila sam da sam najpametnija i najsposobnija u svetu. Sad sam naučila šta znači pomoći onoliko koliko nekome pomoć treba.

Ove zime, svi oko mene kukaju umesto kuca i maca na ulici. Samo pitam, koliko njih je pružilo ruku ljudima oko sebe? Gde ima volje da se pomogne, nađe se način. Nekad je pomoć i lepa reč, samo lepa reč upućena iskreno, ili još jedan par ruku u selidbi. Gde nema volje, nađu se izgovori. Kad je frka, na prste se mogu prebrojati onih koji će da pomognu. Za one koji bi pomogli ali nemaju kad, nema dovoljno prstiju. 

Selidba je totalni reset. Izgaranje do poslednjih atoma snage. Izlazak iz jedne, prerasle, faze života i ulazak u novu, kao kad gusenica napusti larvu i postane leptir, lep i slobodan. Odbacivanje svega nepotrebnog, od polomljenog do godinama ne korišćenog. Pozdravljanje sa emocijama vezanim za jedan stan i ulazak u sve novo, mirisljavo, čisto, nevino. Radost glupostima poput prvog uključivanja mašine za sudove, prvom ručku, prvom spavanju koje su finale izgaranju od posla u danima pre toga. Selidba, kao vrlo stresan događaj, odmah je iza smrti bliske osobe, ostajanja bez posla i razvoda. Traži čoveka celog, umom i snagom. 

Poseban ne bi bio Poseban, da u svemu tome nije našao vremena i strpljenja da bude tu i za mene. Da podelimo loše, dobro, paštetu, magične krpe i Ajax. Poseban po mnogo čemu, postao je Najposebniji i rasplakao me do kostiju porukom malopre "Odneo stvari u Prihvatilište". Ono, što je bilo najlakše da se baci u prvi kontejner, našao je vremena da odnese onima kojima najviše treba. Ljudima koji žive na ulici, kojima su svi okrenuli leđa i kojima je to Prihvatilište jedino mesto na svetu gde mogu da se okupaju, ugreju i jedu. 

I ovaj vikend ide ka novom ponedeljku, novim satima koje ću opet da posvetim onome što ne volim i onima koji me ne cene. Bajke ne moraju da se žive samo vikendom, zar ne? Malo mi fali, samo još malo, da se usudim da i to prekinem, kao što sam prekidala i odlazila iz nekih drugih životnih situacija u kojima više nisam bila Ja već zombi. Nikad nisam bila snažnija da planetu pomerim, jer imam oslonac u sebi i ljudima oko sebe. To su moje nagrade, najlepše i najvrednije. Za moj izgled juče pobrinula se Bojana, koja me je opremila šminkom koja se savršeno slagala uz cipele za drvoseče, među svim onim lepim i doteranim ženama. Za moj osmeh zaslužan je Posebni.






Comments

  1. Bravo,samo napred, volim kad ti je prica ovako vesela

    ReplyDelete
  2. selidba...divno, ja volim, i jedva čekam...lepo si opisala.

    ReplyDelete
  3. Uvek u pravu sreću gledaš legendo

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX