Uzroci, posledice i odgovornost

Čitam post majke, koja za sebe kaže da je samohrana, o tome kako su sve devojčice posle priredbe potrčale u zagrljaje mama i tatama, a njena samo ka njoj. Tata se, i ovaj put, nije pojavio. Pa čitam dalje.. Dete je od početka sa majkom, a oca viđa, on ima još dece... Porodicu čine ONA i dete. Dalje nije bitno za ovu priču.

U prvi mah, učinilo mi se kao vapaj za pomoć. Nije lako detetu objasniti zašto je jednoroditeljska porodica drugačija, ali nije nemoguće. Jednoroditeljska NE ZNACI da je roditelj samohran, ali kod nas samo taj izraz privlači pažnju. Uvek postoji način da se detetu objasni tako da razume, prema svom uzrastu, i nauči da živi sa jedim roditeljem (ili drugim problemom). Ne volim da dajem savete kad me neko ne pita, a onda još manje. Obzirom da mi je tema poznata i svakodnevna, što iskustveno što kroz kontakte sa drugim jednoroditeljima, ugrizoh se za prste i sklonih ih sa tastature.

Mama ne želi da detetovo shvatanje objašnjenja (koje može da podnese u ovom uzrastu) ostavi posledice, kada shvati da je tata živ i zdrav, ali da ne želi da bude mnogo prisutan. Ne bih da zvuči kao osuđivanje bilo koga, samo želim da pojasnim neke stvari. Mama je odlučila da ima dete i to poštujem. Problem nastaje u tački u kojoj mama ne želi da prihvati odgovornost za svoj izbor. Suočavanje sa dečijim suzama boli, uvek, a mame koje su jednoroditelji znaju koliko te suze umeju da budu gorke, prekorne, teške, koliko kida slušati dete koje i u snu jeca. I mame plaču i to je sasvim u redu. 

Svi imamo pravo na izbore i dobro je kad god izbor postoji. Neke mame (isto kao i tate) postale su jednoroditelji mimo svoje volje i svesne odluke, da ne kažem kalkulacije. Puno je takvih, koji su u trenutku ostali bez onog drugog, i morali da nastave dalje kako znaju i umeju. Neki su postali jednoroditelji posle razvoda, neki svojom voljom, neki posle smrti onog drugog a deca iz takvih porodica su sva slična. Naravno da im nedostaje onaj drugi, koga nema. Ništa tu nije "jedina sam na svetu". U svakom trenutku, na planeti, mnogo roditelja se suočava sa istim neprijatnim pitanjima i ne ume da odgovori. Svi imamo pravo da ne znamo, da budemo ranjivi i izgubljeni u pitanjima i odgovorima.

Zbog toga postoje mesta i osobe kojima je moguće obratiti se za pomoć, i iskustvenu i stručnu. Jedino što je neophodno su svest da ne umemo dalje sami i prihvatanje odgovornosti za svoj izbor (ukoliko je roditeljstvo kao u ovom slučaju, svesno izabrano da bude bez drugog roditelja). Ono što je evidentno je mamin strah kako će dete da raste i postavlja pitanja koja nemaju ugodne odgovore. Da, boleće, obe. Suočavanje sa životom često boli. Ne kažem da tako mora ali niko ne živi u svetu od čokolade, gde je sve bajno i irealno. Kako pomoći osobi koja ne želi da reši problem, već da nahrani gladan ego gladan podrške? Nikako. Ili bar ne mešanjem.

Ono što para uši je mamin strah ali bez želje da svoj strah procesuira, savlada i odbaci. Uspešno ga dislocira na dete. Velika je verovatnoća da će, u nekom trenutku, da joj preleti preko jezika neka rečenica koja neće biti u skladu sa onim što radi, kao roditelj. Jednom, kad detetu nesvesno uputi osudu, rana nastaje. Dete nije biralo. Mama jeste. Sigurna sam da je u svoju kalkulaciju stavila sve rizike kojih je mogla da se seti, ali jedno je kalkulisanje u glavi uz "mogu ja to sama" a nešto sasvim drugo je pitanje jasno i glasno: "Gde je moj tata?". Ponavljam, ne osuđujem, samo mi je žao što se jedan problem predstavlja drugim problemom, što mama ne želi da leči koren nego trenutnu žuljajuću situaciju.

Deca rastu a i mi sa njima. Imaju pravo na odgovore na svako pitanje, u skladu sa onim koliko u datom trenutku mogu da procesuiraju i shvate. Tu roditelj odlučuje kako da detetu odgovori. Dete će da raste sa odgovorima koje dobije, koji budu popunjavali i radoznalost i potrebu da se znaju. Ko osvesti potrebu za radom na pitanjima na koja ne zna odgovore, naći će i način da nauči. To je trn koji me sada bode. Mamina potreba za čarobnim rešenjem za buduća dečija pitanja, koja će da pokreću još suza i jeda. Ne postoji, draga mama. Postoji samo puno rada na sebi, a to je, priznajem, mnogo teško. Želim Vam da kroz jednoroditeljstvo prođete sa što manje povreda. Na žalost, ili sreću, to nije bezbolan proces, ali je moguće da se uči od drugih, koji su tuda već prošli i hoće/umeju da pomognu, kada pomoć budete tražili. Do tada, strah će da Vas sapliće svaki čas. Naše bebe jako brzo rastu. Budite spremne da će pitanja biti sve više a kakvi će biti Vaši odgovori, od Vas zavisi, sve dok ih dete ne bude samo potražilo van granica vašeg domašaja.


Foto: Internet



Comments

  1. Nije lako ali radimo na tome da ne bude još teže. Gde ima volje, ima i načina da se ode napred. Nije drama samo objasniti detetu zašto tate nema. Drama će biti kad dete bude raslo i postavljalo još mnogo pitanja ali i to se savlađuje. Prvo u sebi, cunami, zemljotres i vulkan, da bi dete dobilo tačan odgovor.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX