Soba 23

Tek se zaposlila. Kolektiv je bio star, sve neka gerijatrija. Samo par inženjera njenih godina je bilo. Tek izašla sa fakulteta, imala je energije da osvoji svet. Prepuna teoretskog znanja i rešena da uči, nije videla prepreku za svoj napredak.

A prepreka je uvek bilo, pogotovo pred mladim i lepim ženama. Ujutru je trčala, da ne zakasni. Pričalo se da je šefova tolerancija na kašnjenje nula. Nije imala želju da proverava. Pričalo se i da je šef uvek raspoložen da pomogne koleginicama, da napreduju ali i da može da im odmogne jer je tako u mogućnosti. Bio je mator i odvratan. Mastan, zadrigao. Dugme koje bi odletelo sa njegove napete košulje moglo je da iskopa oko sagovorniku. Smrdeo je na beli luk i jagnjetinu. Trudila se da izbegava kontakt oči u oči sa njim. Kad god je morala da bude u njegovoj blizini, nameštala je situacije u kojima bi još bar jedan zaposleni bio pristutan. Otac joj ne bi dopustio da izađe na loš glas. Grad je mali i sve se zna i pre nego što se desi.

Posle mesec dana na tom radnom mestu, od šefa je dobila svežanj ključeva i napomenu da mora biti dostupna u svako doba, jer drugi komplet ključeva niko nema. Takođe, u poverenju joj je rekao da ključ od sobe 23 ima još jedna osoba. Šta je to trebalo da znači, nije je mnogo zanimalo. To je soba u koju niko ne ulazi bez potrebe, rekao joj je i iskezio se, nekako šovinistički i prljavo. Odvratan tip, zaista. Jedne subote, pozvao je telefonom iako nije bila radna za nju. Probudio je i postavljao glupa pitanja poput toga gde su joj ključevi i da li će doći u ponedeljak. Pomislila je da se desila pljačka, ili bar poplava, kada je zove subotom malo posle sedam ujutru. Iako je zvučao prilično zvanično, bila je sigurna da u njegovom ćutanju, sa druge strane, prepoznaje uzbuđeno dahtanje.

Pomisao na sobu 23 joj nije dala mira. U ponedeljak je došla pre svih. Ima sve ključeve i ići će od kancelarije do kancelarije, da proveri da li su svi ključevi odgovarajući. U sobi broj 16 zatekla je bombonjeru na radnom stolu svog kolege. Par metara dalje, u sobi 20, tanki beli džemper bio je prebačen preko daktilo stolice. Tu sedi ona baba od 200 godina, što uvek ima povezan džemper preko dupeta, pomislila je. Polako je prilazila sobi 23. Pomislila je da je preskoči u inspekciji, obzirom da joj je naglašeno da tu ne treba da ulazi. Neizdrž joj nije dao mira. Prošla je pa se vratila. Još uvek nema nikoga. Ući će, makar Pandorinu kutiju otvorila.

Ključ se zaglavio. Čula je nekoga kako se penje uz stepenice. Štiklice i smeh dve ženske osobe bili su joj sve bliži. Brava je popustila i ušla je u mrak sobe 23. Mrkli mrak. Strah i znoj su joj sapleli noge. Vrata su škljocnula i tiho se zatvorila. Svetla nigde. Učinilo joj se da vidi zle duhove, utvare i đavola lično. Tresla se celom telom. Da je bar ponela onaj džemperak, pomislila je, preplašena toliko da je zaboravila da upali svetlo. Stajala je par minuta, stondirana, premrla od straha. Disala je isprekidano i brzo. Mora jako brzo da misli. Šta je najbolje da uradi? Da ne paniči, OK, jasno, ne sme da paniči. I može da sedne na pod. Nešto je palo i opalilo po cipeli. Gaće su joj se tresle, od straha, a zubi su glasno cvokotali. Tiho je pevušila pesmicu "Miš je dobio grip pa je seo u džip" baš kao kad je bila mala a desilo bi se da ostane sama u mraku. Smirila se. 

U glavi su joj se smenjivale misli kako neće dočekati starost, kako će umreti u sobi 23 i kako će na poslovnoj zgradi, jednog dana, stajati spomen ploča sa njenim imenom. Radnica koja je stradala u firmi, predano radeći svoj inženjerski posao a koju je ubila radoznalost. Sela je na pod i tiho je plakala. Odjednom, ključ je počeo da se okreće sa spoljne strane. Kao da Smrt dolazi po nju. Sedela je na hladnom podu, grlila svoja kolena i tiho se tresla. Ušla je Rada, čistačica. Upalila je svetlo i zatekla je na podu. "Šta Vi radite ovde?", zagrmeo je glas debele žene. "Ja sam samo....", pokušala je da sklopi rečenicu ali joj je strah resetovao govor. Oko nje su bile metle, krpe, stari primerci "Privrednog savetnika" i mnogo rolni toalet papira. "Zašto niste upalili svetlo?", grmela je Rada, i dalje. "Oduzela sam se od straha čim sam ušla, nisam se setila da upalim svetlo", odgovorila je.

Kada je povratila dah, upitala je zašto je zabranjen ulazak u sobu 23? Rada je namrčila facu. "Zato što zaposleni ne smeju da uzimaju toalet papir, kako kome padne na pamet. Za to sam JA zadužena, još od 1993.", odgovorila je Rada ponosito, odmahnula glavom i uzela dve rolne sa gomile.


Comments

  1. Hhehhe interesantno. Bas sam se nasmejala :)

    ReplyDelete
  2. Uhh, kako misli, mašta, znaju da odlutaju u sasvim drugom pravcu od toalet papira, zbog straha. A ti si izvanredan vodič svojim pisanjem ovog teksta za taj neki, drugi smer ;)

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX