Slatkiši

Ima ljudi koji vole slatkiše.
Pojeli bi celu tortu, samo da im ne bude muka. Nije problem ni salo ni šećer, smazali bi celu pa varili danima, kao zmijski car. Neki vole voćne, neki vole čokoladne ali se slatkoljupci slažu u jednom: najbolja je ona torta koju imaš ispred sebe, u svom tanjiru.

Rođena sam normalno ali sam odrasla sasma naopako. Ne volim torte. To pored mene može danima da stoji i menja boju od originalne ka zelenoj. Ako se i zadesi u frižideru, setim se da je pogledam kad počne da smrducka na kiselo. Poslednja, koju sam sama pravila posle mnogo godina, bila je prošle godine u ovo doba. Posebnom za rođendan. Veća je umetnost bila preseći je na pola, spakovati i odneti na drugi kraj grada. Nije da ne umem da pravim torte. Eto, ta je bila odlična. Ne volim da ih jedem. Svi filovi su mi isti, ne znam da li su gluplje čokoladne ili voćne. I kad ne mogu da odbijem, sramota me je da pojedem jedan zalogaj i ostavim, pa mi bude muka i od toliko slatkog i od toga što ne umem da odbijem kulturno. Onaj pogled "ma, znaš kakva je" stvarno ne umem da odbijem. Gledala sam to i sa filozofske strane. Ono što ne volim da jedem, koristim, u čemu ne uživam kompletno... To neću ni da radim. Sve ili ništa. Računam... Od svih talenata koje imam, pa ne moram još i savršene torte da pravim. Tek me onda niko neće hteti.

Mešenje i testa su druga tema. Vruća lenja pita sa jabukama je direktna vožnja do raja, ali povratna. Za štrudlu sa makom mogu da odem u drugi grad. Kad bi moja baba pokojna pravila štrudlu, nije uvek bilo maka. Što zbog geografske lokacije tipa Boke Kotorske, što zbog visokog datuma. Mesila bi testo, sa takvim zanesenim pogledom, da je bilo divota gledati je kako u tome uživa. Čarobni momenti. Kako je krpa morala da bude nad vanglom u kojoj testo buja, obično bih joj dodavala čistu kuhinjsku krpu koja ima rupicu. Virila sam, nije da nisam, kao da u tom testu postoji armija patuljaka koji pumpaju testo, gledala kako narasta i bliži se onome što obožavam. Umesto makom, filovala je jednu cimetom a drugu kakaoom. Struja je uvek bila loša a mali šporet tako pozicioniran da, umesto filma, mogu da gledam štrudlu kako raste dok se peče. Bile su dve u tepsiji, debele kao Sremicine noge. Pufnaste, slatke, meke. Prvi odsečen ćošak bio je samo moj. Vreo, pušio bi mi se u ruci, a ja bih pobegla iza kuće da mi niko ne smeta. Taj miris vruće študle, mora i lovorove šume... Eh... 

Ne umem štrudlu da napravim, ali obožavam da mesim testo. Da imam nekoga da zarađuje i plaća račune, ja bih samo mesila i pisala priče. Nije to ni stvar alavosti ni apetita. Prosto, uživam dok u mojim rukama nastaje testo, sa ljubavlju začinjeno. Nije važno ni da li će to biti pogača, slatko, slano, pužići, rolati, pletenice, obožavam testo kao jednu božanstvenu kreaciju. Od umeća onoga ko mesi zavisi i kakav će utisak ostaviti na nepce. Ako baš kriziram za štrudlom, ima par mesta gde volim da se počastim dobrim parčetom. Na jednom od njih me poznaju dugo već. Desi se da naiđem dok seku štrudlu. Obavezno mi donesu ćošak, na poklon, uz namig. To se čuva za posebne, isto kao što se i torta pravi za Posebne. Kad je nešto svima dostupno, izgubi se magija.

Imaju tu još kolača. Finih, kremastih, gizdavih margarinaca, sa šaumom, žutim kremom, voćem i potocima čokolade. Sve je to super ali je meni sve isto, samo je razlika u boji. Ne volim kad se pomešaju ukusi, teksture, tri kore, četiri fila. Svaki bi da dominira, da bude glavni, da odnese slavu. Zauzimaju prve redove u fensi vitrinama. Tako je i sa ljudima. U prvom redu su, uvek, nafrakani, nafurani, upeglani, botoksirani, gladni pažnje i divljenja. Ne zna se da li su uspešniji, bogatiji, pametniji, zgodniji, zategnutiji, elokventniji, u boljim kolima ili većim kućama nego većina. Nikad mi takvi ne privuku pažnju. Oni sve svoje najbolje pokažu brzo a onda mi nisu zanimljiviji od obične lopte. Sa loptom možeš i da pričaš a ovi.. Kad istesu svoje savršenstvo, postaju još manje zanimljivi nego oni što nemaju šta da kažu.

Volim jednostavne kolače i jednostavne ljude. Kolače, koji su mirisni i slasni, sa ljubavlju napravljeni na staromodan način sa mašću i šećerom, bez agava i kokosovih ulja i stevia. Jednostavno i kako Bog zapoveda, po istoj recepturi i proceduri kako se oduvek prave, vanilice, recimo. Ili šapice. London štangle, Žerbo šnite ili Doboš torta. Nema tu neke mudrosti i improvizacija. Šta je dobro, dobro je bilo i pre 50 i biće dobro za 50 godina. Jednostavni ljudi me okružuju i hvala im na tome. Ništa fensi, ništa botoks, ništa spektakl. Ljudi sa kojima mogu da pričam i plačem i smejem se, sa kojima mogu da ćutim ili koji mi, iz pogleda, vide da li sam dobro ili nisam dobro.

Eto margarinaca i upeglanih nekim drugima. Moj pogled i srce radije će da potraže jednostavne poput štrudli, dosledne, iste, koji nisu egzibicionisti u prvim redovima. Njima marketing ne treba. Imaju sve osobine koje pravi sladokusci umeju da prepoznaju. Na kolače se odnosi. I na ljude.





Foto: Puževi sa čokoladom i cimetom. Moji. Izmislila, napravila. Recept dostupan.

Comments

  1. Volim slatko, ali jedem sve manje. Torte nisu moja omiljena kategorija. Razna kisela testa od štrudli, preko buhtli, kiflica... krofni. Testo koje raaaste satima.... Ja sam čak korak dalje otišla, baka mi je davala da pojedem malo svežeg testa... obično je to ljudima bljak, a meni to lepo, ko najlepši kolač.

    A, ovo da mogu... juče smo baš o tome pričali. Da mogu ja bih kuvala, mesila, pisala, bavila se cvetnim esencijama - kao lični doprinos dobrobiti ljudima... A možda sve to i mogu, samo da poradim malo na tome. Još. Sve može. :)

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX