Empatija, šta to beše

U povratku sa posla, ušla sam u gradski autobus. Iako ne volim jagode, nosila sam punu kesu vrlo pažljivo, da se ne ugnjave. Mesta je bilo sasvim dovoljno a u delu za kolica stajala je mama sa detetom u kolicima. Ne bebom. Sa devojčicom lepih krupnih očiju, 8-9 godina starom. 

Kako je ulaz širok, sitna gospođa srednjih godina, ušla je par sekundi pre mene i zaletela se na slobodno mesto. Sedoh do nje. Nije bilo neophodno ali ona kesa je baš neugodno počela da se rasteže, pod teretom jagoda. Pogleda upućenog ka devojčici u kolicima konstatovala je "Juuu, tako velika a još u kolicima, razmažena". Majka je nije ni pogledala. Ja jesam. Sa svim prezirom ovog sveta, sa čuđenjem ničim izazvanoj bezobzirnosti. Bi me stid da pogledam majku. Ko zna koji put, sigurno je progutala verbalni nož pre nego što se zabio u srce.

Devojčica je ispuštala nekakav zvuk. Na taj način komunicira sa mamom i sa svetom. Gospođa do mene se zgražavala, očigledno. Nije glasno komentarisala ali je govor njenog tela bio tako glasan, da mi je zvonilo u svakoj ćeliji. Ni jedno dete tih godina nije u kolicima zato što je razmaženo nego zato što ne može da se kreće bez njih. Groznih, neudobnih, ali nekome za život bitnih i neophodnih. Da je postojao način, svoje srce bih izvadila i dala ga njima. Da ih manje boli tuđa glupost, neinformisanost, nekultura, jezik bez kontrole, neugodan pogled. Tačno bih srce podelila na delove i dala parče i toj gospođi, da ga stavi tamo u grudi, da oseti šta je ljubav, ako je sposobna. Na žalost, ništa nisam mogla da uradim što bi umirilo bol koji je, ova mama, još jednom iskusila. 

Svaka majka želi da trči sa svojim detetom, smeje se, voli, peva, priča i živi. Neki sa svojom a i tuđom decom razgovaraju samo ljubavlju, pogledima, zagrljajima ili jezikom koji samo oni razumeju. Ko ne ume tako, najbolje je da ćuti i ne povređuje druge odsustvom zdravog razuma. 

Nisam najbolja na svetu ali sam bogata.
Imam drugaricu sa autizmom, drugara sa Daunovim sindromom, komšiju sa Batenovom bolešću. Imam drugare na ovom i onom svetu i blago jer su me oni obogatili svojom ljubavlju. Deca su da se vole i poštuju. Sindromi i bolesti sa tim nemaju veze baš nikakve.
Ko ne ume da voli, evo ja mogu da podučavam. Kad je srce puno ljubavi, u rečima i delima nema mesta za gluposti.

P.S.
Jagode su bile prilično neupotrebljive. Nisam ni primetila da sam bes, inspirisan ljudskom glupošću, preusmerila u gnječenje jagoda. Biće za teglu kiselog džema.


Foto: Internet





Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX