Hercegovačka

Pojavljivala se ni od kuda. Najčešće, bez poziva. Prvi naš susret bio je davno. Bila je jako nervozna. Nije je držalo mesto.

"Često šetaš ovuda?", pitala me je.
"Slabo prelazim reku. Sve što volim je na ovoj obali. Volim Zemun. Podseća me na grad kog više nema. A ti, često si ovde?
"Vukovar. Znam. Bio je divan gradić. Tu je živeo jedan Mladen, možda si ga poznavala?"
"Jesam, samo sam ga ja zvala Malden. Kada smo se upoznali, toliko se spetljao da nije umeo da izgovori..."
"Da, takav je bio. I imao je jako mekane usne", rekla je i otišla.

U trenutku, vratila sam se u grad koji odavno ne postoji. Sve oko mene je mirisalo na vanilu iz ujakove poslastičarnice. U rukama mi je bio sveže skuvan kesten. Tone tog kestena je trebalo očistiti, da bi se napravio kesten pite. Najlepši na svetu. Sa šlagom od prave slatke pavlake. Ništa slađe, u životu, nisam jela. U daljini su, ledolomci, krckali zaleđeni Dunav. Moja baka je mirisala na jeftinu pomadu. Do smrti je mazala lice. Mogla je da nema šta da jede ali pomade je moralo biti. Bila je gospođa kakvu više nisam srela. Učinilo mi se, da na jednom zemunskom prozoru, vidim Radivojevićku, njenu prijateljicu. Pile su po čašicu rakije pred ručak, slatko se smejale nekim, meni nepoznatim stvarima. Razaznah da je to, ipak, samo privid. Na prozoru nije bilo nikoga. Zavesa je lelujala, nošena vetrom sa Dunava.

I danas me boli taj grad koga nema. Da, volela bih da sam Maldenu rekla da je imao beskrajno mekane usne. I da mi nije smetalo što je Hrvat. Moguće baš zbog tih usana.

Drugi put sam je srela u ulici gde je bila moja gimnazija. Prošla bih tuda, povremeno. Ušla u nekadašnje školsko dvorište. Od kada nema moje Nade, sve ređe idem u taj kraj. Nekako podnosim što nema ni traga od gimnazijalaca iz moje generacije, samo mi jako teško bude što nema Nade. Potražim je među oblacima, u krošnji drveta, oko ulaza u salu za fizičko ali je nema. Ubedim sebe da je otišla u prodavnicu, po užinu. Nešto mi je upalo u oko.

"Hej, otkud ti ovde?"
"Išla sam u ovu gimnaziju. Mislila sam da ću da umrem u ovom školskom dvorištu, kada nas je Anica terala da trčimo n krugova".
"Da, Anica... Bila mi je razredna. Visoko podignute natapirane plave kose, čeličnog pogleda. Nije propuštala priliku da nas potera da trčimo. Imala je prelepe nožne listove i uvek je nosila cipele na štiklu. Savršeno su joj stajale..."
"Volela si da ideš u ovu školu?", pitala me je, radoznalo.
"Nisam volela ni jednu školu, ali sam volela ovu zgradu. Mirisala je na neko drugo vreme. Sve je bilo kao da je vreme stalo. Stari profesori, koji su se jedva penjali uz stepenice, način na koji su nam predavali, sve je bilo nekako predratno, šta znam. Nisam volela da učim ali sam bila dobar đak."

"Da li si bila dobar drug?"
"Ne znam. Žao mi je što nisam više vremena provela sa Nadom. Užasno mi nedostaje. Evo, već dve godine je nema i svakog dana mi sve više fali".
"A ostali, šta bi im rekla danas?"
Uhhhh...
Rekla bih im da smo bili dobra ekipa. Da je svako gledao svoja posla a, opet, nekako smo bili homogeni. I danas, 29 godina posle mature, drago mi je što smo u kontaktu. Gledamo kako nam deca rastu i kako nam sede kose. Pratimo se kroz napredovanja. Zamisli, Ceca je postala akademski vajar! Ceca, koja se smarala u školi, za koju sam mislila da će postati niko. Toliko daleko i odsutno je izgledala, da sam mislila da se izgubila niz prvu ulicu, posle završetka gimnazije i da nikad više neću čuti ništa o njoj, a danas njena skulptura krasi Tašmajdan. Jedan jedini  put smo provele vreme zajedno, kada smo pobegle sa časa. Mislila sam da je gospodarica Beograda. Umirala sam od sreće što sam u njenoj blizini. Bila je toliko svoja..

Volela bih da sam umela bolje da iskoristim gimnazijsko vreme. Nisam videla dalje od relacije kuća-škola. Danas bih umela bolje, o, još kako..

Dugo je nisam viđala, po Beogradu. Jednom mi se učinilo da je vidim kako silazi niz Cara Uroša. Ni danas ne silazim tom ulicom ako nisam spremna. Obučem se lepo i krenem. Mora da bude jako hladno, da košava duva da mi teku suze toliko da se o njih saplićem. Uvek idem desnom stranom ulice, nizbrdo. I uvek plačem samo je bolje kada duva košava. Tada moje suze imaju pokriće. Košava, jebiga. Samo ne smem niz Cara Uroša kada mirišu lipe. Ni dan danas. Verovatno nikad neću ni smeti. Do mene je. Volela sam sebe, kakva sam bila, sa njim. Smrznuta od ledenih februarskih večeri utonula bih pravo u njegov krevet, u kome me je čekao, udreman od vreline peći koja je prkosila zimi.

Umirala sam od ljubavi prema njemu. On nije, prema meni. Sada znam da je to u redu. Onda nisam znala i jako sam patila što volimo različite osobe. Ja njega a on nju. C'est la vie.

Sretala sam je u Pohorskoj, često. Volim da sednem na klupu sa pogledom na zgradu u kojoj sam odrasla. Sela bi pored mene.
"Sećaš se Modlijeve keve?", pitala me je, jednom.
"Sećam se. I filmova koje je puštao klincima, Stanlija i Olija. Crno belih, nemih filmova. Za koga nije bilo mesta u sobi, penjao bi se na drvo pored prozora. Par metara dalje, bilo je drugo drvo, gušće krošnje. Sve devojčice su se na njega penjale da bi bile kraljice. Mene su proglasile sluškinjom. Bila sam mala debela i nisam umela da se popnem na to drvo. Nisam smela ni da pokušam. Trpela sam ulogu sluškinje, koja bi im donosila imaginarne stvari koje su zahtevale, poput čaja ili lepeze. Mrzela sam sebe što ne smem. Nikada to nikome nisam rekla."

"Da, to je baš gadno kad nešto ne smeš. A, da li bi danas smela da se popneš?", pitala me je direktno.
Ostala sam bez vazduha. Jednom sam pokušala da se popnem. Bila sam u nekim kretenskim roze bermudama, sa tregerima. Fljusnula sam u blato i druge devojčice su me nazvale svinjom, tako ukaljanu. Da, danas bih smela da se popnem. Sasvim sam sigurna da bih danas smela..." Otišla je, pre nego što sam završila rečenicu. Otišla sam do tog drveta. 

Bilo je šest puta veće nego pre 43 godine. Gledala sam ga sa svih strana, tako da su me prolaznici začuđeno gledali. Da, smela bih. Po cenu da opet padnem u blato i da mi neko, opet, kaže da sam svinja. Znam da nisam. Neću da se penjem. Ne priliči mi, u ovim godinama, ali stvarno smem. I smem da pređem ulicu kod trećeg parka sama. Uradila sam to. Dva puta. I tamo i nazad. Uopšte nije bilo strašno. Samo je nešto strašno kliknulo i preseklo me, u grudima.

Jako, jako dugo je nisam sretala. Juče sam je srela u ulici koja se, nekad, zvala Hercegovačka. Možda se i sada tako zove, ali u njoj nema više ničega što je činilo Hercegovačkom ulicom. Nije bilo ni ljudi ni vozila. Hercegovačka i ja, same. Na mestu gde je bila kafana, stajala sam i tresla sam se. Pojavila se, očešala me o rame.
"Hej, otkud ti ovde?"
"Evo šetam..."
"Stojiš ovde gde je bila kafana. Dolazila si često?"
Nisam. Bila sam par puta, sa bivšim mužem. Imali su fenomenalne škembiće u saftu. Ja sam jela a on je pio, a onda bi se napio i seli bi u auto. Nisam smela da mu kažem da ne želim. Bila sam toliko slomljena njegovim konstantnim ponižavanjima i ružnim rečima, da sam se radovala sudaru koji bi prekratio moje trpljenje. 
"Tukao te je, jel da?"
"Jeste. Kada je bio pijan. Smrdeo je i izgledao kao zver".
"Branila si se?"
"Ne. Očekivala sam da se desi nešto što bi to zaustavilo. Da umrem, na primer. Da se zakucamo autom u neki zid i da umrem".

Nisam smela reč da mu kažem. Kada sam skupila hrabrost, krckanje hrskavice mog nosa bi me podsetilo da treba da ćutim. Mrzela sam i njega i sebe i ceo svet.

"Da li si mu to nekada rekla?"
"Šta, da ga mrzim? Bio je moj izbor. Ja sam odabrala da se venčam sa njim i morala sam da patim".
"Ništa nisi morala. Mora samo da se diše a svako bira. Nekad se zajebeš, nekad ne", rekla je mirno i nestala.

Sada znam da nisam morala da trpim. Htela sam da trpim. Htela sam sebe da kaznim za sve svoje loše odluke, pogrešne izbore i promašaje. Stajala sam na sred Hercegovačke. Beograd se okretao oko mene i jako je pucalo u grudima. Jedva sam pogodila kojim putem da dođem do tramvaja i, poslednjim atomima snage, vratila sam se kući. Davila sam se, usput. Jecala. Šmrcala. Izgledala kao oni nesrećnici, što pričaju sami sa sobom, vozeći se besciljno. Jako me je iscrpelo sve to.

Jutros sam se probudila kao iz stogodišnjeg sna. Opet je mirisala vanila. Nebo je bilo plavlje, nego obično. Podsetilo me je na davnu masnicu na mojim rebrima, onako sivo-plavo. Nekada... Stala sam pred ogledalo, da se umijem i očešljam. Gledala me je. Buljila je u mene dečijim očima punim očekivanja. U daljini je đubretarski kamion pištao. Gledale smo jedna u drugu. Očekivala je da joj nešto kažem.

"Nikad više, obećavam... Nikad više nikome neću dozvoliti da me ponizi niti poruši. Ni sebi, da pomislim nešto tako. Znam ko sam i koliko vredim. Niko mi ne može ništa loše. Kunem ti se..." Nasmejala se i nestala. 
Ja sam se, ponovo, rodila.


Foto: ja slikala, juče u suton

Comments

  1. Ispovedna kratka priča. Kopanje po najtamnijim dubinama duše. Traganje za čistotom i vraćanje u doba pre onog u kom je rešila da mora da se kažnjava. Traganje za onom koja će se ponovo roditi. Koja od ovog jutra diše i živi svoj novi život. Kao da je prvi put... s melemima na ranjenoj duši koji je zaceljuju...

    ReplyDelete
  2. Sanja, Sanja... Cecu si opisala fantasticno, ja sam je srela samo jednu godinu u skoli, i ja sam mislila da je je kraljica <3 Kao i sve tvoje cackanje po dubini duse, price i ova me je pogodila. Volim te.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX