Žena žutih očiju

"Ostavila me je Aleksandra", rekao je tiho, uznemireno.
"Bilo je i vreme, šta si se sa njom zavezao a život prolazi pored tebe! Da li imaš ideju koliko toga smo propustili od kad si sa njom? Ne mislim na izlaske i muvanje riba nego na život, smeh, zezanje! Imaš tu smorenu facu da mi dođe da ti uplatim banjsko lečenje 7 dana, da piješ onu vodu što smrdi kao kad moj ker prdne i da se mažeš blatom kao kad se on uvalja u crkotinu. Ofucao si se, sav si brižan, sve ti nešto fali. Ne pamtim kad si se, od srca, smejao. Srećan joj put. Fuksa, obična!", odgovorio je njegov prijatelj. 

Iako je izgledalo da je to samo još jedan običan letnji dan, u vazduhu je treperela neka nelagodnost. Kao onda, kada je bilo pomračenje Sunca i mrak u podne, pa nismo izlazili do uveče a onda smo se obili od piva. Grad je bio uspavan, građani stondirani. Kao zombiji su se teturali kroz prevoz, vozili su kao da su juče prvi put seli za volan, sve je bilo kao nemi film. Ima takvih dana, o, da. Teku poput usporenog snimka realnosti.

"I, šta kažeš, ostavila te? Konačno mi se sviđa ta žena. Da li je bar otišla negde daleko, da ti više ne pomera pamet? Ta je sama sebi dovoljna, sa svima se ponašala kao upravnica marionetskog pozorišta...", brbljao je njegov prijatelj, dok im je sipao hladnu vodu. Datum je bio visok. Vremena su kokuzna a njegov baksuzluk polako je napuštao društvo. Još mesec, dva i vratiće mu se boja u obraze i osmeh na lice. Stvarno se ofucao. "Brate, jesi ti slušao vesti danas?"

Brat je, zamišljeno, gledao kako se kapljica kondenza spušta niz čašu i nestaje u kevinom heklanom miljeu. Keva je heklala samo kada je rat, u mirnodopskim uslovima nije umela. Ako ne fijuče sa svih strana, ako protiv avionska odbrana ne roka sa brda, nije se hvatala ručnih radova. Ta žena je bila u totalnom zenu. Od kad je ćale umro, radila je kao konj, da nas dvojicu prehrani. Ne zna se ko se sve nije očešao za ručak ili bar šnenokle. Aleksandra je volela šnenokle. Volela je i da se ponaša kao Ledena Kraljica a on nije voleo da živi u ledenoj klimi. Malo po malo, glečeri su rasli između njih a danas je, konačno, sela na svoj i otplutala nazad u svoje kraljevstvo.

"Deco, stigla keva, jel ima nešto da se jede, m?", rečenica koja je označavala 16 časova i 44 minuta. Sat je mogao da se navije po njenom dolasku sa posla. Za slučaj da kasni, komotno su mogli da zovu i vatrogasce i policiju i Gorsku službu spasavanja. "Kevo, kako ste, jel vruće napolju?", pitao je njegov prijatelj. "Nije vruće, ubi gužva na Gazeli. Kažu, prolazi neki konvoj, jebemliga, nemam pojma gde su ta Lavlja vrata ali beše gužva ko 1993.", vikala je keva iz kupatila. Ova dvojica se pogledaše. Uvek je bila normalna, o kakvom konvoju je reč?

"Sine, stavi onaj lonac pasulja da se greje... Aaaa, vi ste to već pojeli, pa dobro, keva će hleba i paradajza, šta više treba na vrućinu..." Keva je bila heroj ulice. Kuvala je najbolji pasulj u najvećem loncu. Da je svratio Alibaba sa 40 razbojnika, bilo bi dovoljno ali ova dvojica bizgova slistila su sve što je ostalo od juče. "Kevo, kakav konvoj?", upitao je sin, kao, usput. "Pričaju danas na poslu, da danas sa Zemlje kreće konvoj svemirskih brodova punih reptila... Valjda je zato bila gužva u saobraćaju, neviđena", reče Keva, najnormalnije.

Ova dvojica su se samo pogledali. "Kevo, ostavila me Aleksandra", jadao se sinak. "Pa dobro, sine, naći ćeš dve sa kraćim imenima i sa više mozga, kad je to tebi bilo teško..." "Ali Kevo, ja nju volim", samo što nije počeo da cvili. "Dušo, i ja volim pasulj ali ste vas dvojica pojeli sve pa jel kukam? Ne kukam. E, tako je. Gledaj šta možeš da bi popravio ovaj trenutak a ne plači za onim što je prošao. Njega ne možeš da popraviš", reče Keva i naseče punu činiju paradajza.

"Kevo... Jel bila plata, možda?", usudio se da pita. Falilo mu je za gorivo. Otišao bi pred Aleksandrinu gajbu, samo da joj gleda u prozore i plače na miru. Ovde je gužva ko na stadionu kad igra Zvezda sa Teleoptikom. "Nije, sine, evo 10. mesec da nije bila plata. Kaže gazda, kriza je, nema se. Da znaš da je prodao onaj veliki beli auto što je pisalo X5 i sad vozi neki crni X3. Čim se sa 5 ide na 3, jasno je nama koliko je nemaština. Hajde, hoćete paradajza samnom? Zgužvaću pitu kasnije, samo malo da padne vrućina, da mogu rernu da uključim", objašnjavala je Keva. Pa, naravno da je kriza. U BMW džipu se to intenzivno oseća, pomislio je. "Brate, jel i tebi izgleda kao da im puštaju nek lud gas, da ne šandrcnu dok čereče te piliće u klanici?", zabrinuo se. 

"Ma, jok, i ja sam čuo nešto o toj Lavljoj kapiji, da je danas treba izbegavati. Mislim da je to negde kod Ćalija a šta me boli dupe, ja u taj kraj nikad ne idem", reče ovaj drugi i posluži se paradajzom kao da je tartar biftek najfiniji. Kod Keve je klopa, uvek, bila najslađa. Setio se bombardovanja, kada su njih dvojica vozili bajseve po ceo dan. Keva ih je zvala da dođu na ručak, dok je toplo. Kada su ušli, u sred dnevne sobe, na šamlici, stajala je šerpa sa polu odleđenim sarmama, na jedinom zraku sunca u Beogradu, tog majskog dana. Srećom, nisu se pregrejale.

Obojica su, od Aleksandre, čuli tu priču o reptilima među nama na Zemlji. Iako su zajedno prošli kroz dranja kolena, Partizana i Nemaca, stabilizaciju, inflaciju, dva rata i jedno bombardovanje, Aleksandrina priča o žutookim reptilima u ljudskom obliku zvučala je kao ozbiljna fantastika. Umeli su da se naduvaju kao zmajevi, to nije sporno ali je Aleksandrina priča delovala kao da je na nečemu jačem. "Kevo, kad će pita? Nije hitno nego imamo nekog posla napolju pa da ne krećemo ako će skoro..", blago nezainteresovano je pitao majku. Kakva je sve sranja prošla zbog njega i brata, treba da je odlikuju najvišim stepenom viteza na Zemlji! Samo da mu je jedna crvena, da sipa gorivo i ode da vidi da li joj gori svetlo u spavaćoj sobi, uh! Više nije bio siguran da li je voli ili je ne voli ili mu je svega bilo dosta. Miris pite sa sirom ga je vratio u realnost. Ušla je Keva, korakom kao engleska Kraljica, elegantna i lepa čak i sa keceljom Faks Helizim. Kakva bre, Aleksandra... Vruća pita ih je omađijala obojicu. Samo ih je pristojnost sprečila da krenu na vruću pitu goloruki jer znaju da pita neće da se brani.

Keva im je dala kintu za gorivo i spremili su ratni plan. Već sutradan, na Aleksandrinoj adresi nije bilo nikoga. Roletne su bile spuštene, auto je bio ispred zgrade a papagaj je kreštao na terasi. Ni prekosutra ni narednih dana nije je bilo a njih dvojica su, bogami, sate i sate proveli sedeći u autu. U nekom trenutku, kada je bio inspirisan da plače, vrteo je njene slike u telefonu i primetio nešto što nikad nije. Aleksandra je imala žute oči, duguljastih i čudnih zenica. Sve mu se složilo, u glavi. Njene ledene noge, čvrste sise i čudan pogled... O Aleksandri više nikada nije ništa čuo. Izgleda je Keva, stvarno, imala tačnu informaciju da je konvoj sa reptilima zauvek otišao sa naše planete ka Alpha Draconisu.


foto: Internet



Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX