O trulim jabukama

Kupismo jabuke, na pijaci. On neke Fudži, ja neke obične, za pitu. Kao nacrtane. Nekako uniformne i iste, na pogled. Žućkaste, usijane, namolovane da se ljudima svide, poput nekih žena lepe spoljašnjosti koje liče jedna na drugu, koje imaju iste staklene poglede i bedne, veštačke osmehe bezbojne duše.

Presečem jabuku i imam šta da vidim. Ispod sjajne površine, užas. Baš kao u nekim ljudima. U sredini, u samom srcu, trulež. Nešto tamno i neugodno, zastrašujuće. Smrdi na smrt, na dušu ubijenu odavno, kad je jabuka još zametak bila. Ko ju je povredio pa se krije ispod ušminkane kože? Ko joj je naneo bol, toliki da je i sad spremna da se proda samo da bi joj se divili ili našli svrhu njenog postojanja? Ispod kože, sva izubijana a, od gore, zategnuta. Svako ko je pipnuo, neizlečiv trag je ostavio. Naizgled zdrava a, na drugi pogled, otrov. Baš kao neka bića. Kako utisak primamljivosti ume da prevari! Koliko zla kriju ispod takve kože, naizgled negovane, mile i nežne?

Ne bavim se ni takvim ljudima, još manje ću jabukama koje se prodaju za zdrave a, realno, sve su sem zdravih. Neka ih u svojoj truleži. Za bolje nisu. Neka im se dive i obožavaju ih oni, koji im se glasno  smeju čim okrenu leđa. Trulež privlači drugu trulež, sebi sličnu. Neka o njima pričaju kako su divne i slatke i prefinjene, neka prevare još nekoga, neka nahrane Ego. Neka ih onima koji misle da je zdravo sve što je oku lepo. Istina se sama pokaže a laž traži saučesnike, ponekad i publiku za čije divljenje će dati dušu đavolu, samo da dobiju pohvalu. Kao i ljudi koji su mnogo morali da se trude da bi ih roditelji pohvalili, koji su morali da zarade ljubav, kojima niko nije rekao da je dovoljno da postoje i vole sebe. Da ne moraju iz ruke u ruku, da bi osetili dodir veštačke ljubavi.

Lepe a trule jabuke otišle su u kontejner, na mesto koje im pripada kao varalicama i prodavcima magle. Nisu zaslužile moje vreme i trud. Apsolutno ne služe ničemu i nikome. Neka se dive jedna drugoj. Truli se, uvek prepoznaju. Sa terase se smeškala bundeva. Lepa i okrugla, suncem obasjana. Zdrava. Jedra. Cena ista a vrednost neuoporediva. Čvrsta, pucala je od lepote. Veća od svake od trulih jabuka ali ista od kore do semenki. Slatka. Ujednačena, principijelna i svoja. Iz zdrave unutrašnjosti razvio se plod lep i oku i nepcu. Boje Sunca na zalasku, jarko narandžaste, kompaktne, jasne i svuda iste, meke teksture, jednostavno zdrava i srećna. Pravi sremački dulek, neopterećen šta ko da misli. 

I bi pita. Bez dodatog šečera, slatka i lepa od zdrave bundeve. Vredela je svakog trenutka mog vremena. Još jednom se pokazalo da priroda sve uredi na najbolji moguć način. Nečiju trulež ne pokrije sva šminka ovog sveta a nečija zdrava lepota vidi se odmah. Ne treba joj ni šećer ni cimet, jer pravoj lepoti ne trebaju asistenti. Kvalitet ili trulež, svako bira. Moj izbor je da ignorišem trule, u mom svetu im nije mesto. Lepota jeste u različitosti ali se samo slični privlače i traju. Na zdrave i srećne mislim. Trule ignorišem kao da ne postoje. Zapravo i ne postoje.




foto: lična arhiva

Comments

  1. nekad ni kilo sminke ne pomaze. Nekad se i kod jabuke pojavi ta jedna tackica, koja sve kaze o njoj. Da ispade od debele na izgleda ruzne bundeve.. poezija za cula

    ReplyDelete
    Replies
    1. Čudo jedno šta se sve može naći ispod lepe površine.

      Delete
  2. This comment has been removed by the author.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Želja za bundevarom nije greh, nemojte da se ustručavate :)

      Delete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX