Život nije maskenbal

Ženska i muška percepcija stvarnosti su veoma različite.
Priznaću da mušku ne kapiram.
Tačnije... Što sam starija, to manje shvatam kako muški um funkcioniše.

Jedan od najvećih muških strahova je strah od emotivne veze. 
Kako prevale 40., tako panično počinju da se plaše emotivnosti i partnerstva.  Kao da je to nešto najstrašnije što muškarcu može da se dogodi, da pokaže svoje emocije, nedajbože da se zaljubi. U stanju su da maštaju o ženama raznoraznim, ali ljubav... Strašno. I pristaju na kojekakve površne i delimične odnose koji nikada neće dovesti do partnerskog, tek tako, rekla bih iz razonode i straha da će da ostare sami.

Da su svi opečeni lošim iskustvima, možda bih razumela. Da se kolektivno nikad nisu odvezali od maminog naručja, i to bih mogla da razumem, kao i da su odrasli u porodicama u kojima je ljubav bila tabu. Taj strah, od ljubavi, nadjačava razum prosečnog muškarca u Srbiji. Radije će da pati i vene u neodgovarajućoj vezi jer je to zona njegovog komfora, nego da se usudi na sve. Sve ili nikad. Naporno je to. Kada hoću da prekinem komunikaciju sa nekim a, realno, nemam šta da zamerim, kažem mu da sam se zaljubila u njega. Brzina svetlosti je, naspram njegovog nestajanja iz mog vidokruga, nikakva. Fantastičan test. Mogu da tražim da me vodi na Maldive, mogu da zahtevam seks na jahti ili lusteru, sve je to ništa naspram izjave da sam se u njega zaljubila. Ta promena raspoloženja i izraza lica je, garant, bila inspiracija Edvardu Munku.

Image result for edvard munk krik 

izvor: https://www.edvardmunch.org/

Mogu auto da mu ogrebem, mogu da ga sapletem, svašta nešto gadno je u redu ali zaljubljenost je strah najstrašniji. Da li je, i zašto, moguće da se odrasli muškarci plaše ljubavi?

Nema potrebe da pominjem da su to muškarci 21. veka, ozbiljni, zaposleni, vredni ljudi. Razmišljanje me je odvelo u čudnom pravcu. Ako me odvede na Maldive (a nisam koza da me neko vodi, umem i mogu da odem sama, jelte), on kontroliše situaciju. Ako sam misleća, to je problem koji se može ozbiljno pojačati stanjem zaljubljenosti baš u njega. To me je dovelo do zaključka da muškarci u 5. deceniji ne znaju šta će sa tzv. ostvarenim ženama. Onima koje su ekonomski nezavisne, koje umeju da misle, koje umeju da žive i da vole. 

Gube kontrolu. Strah od gubljenja erekcije, danas je zamenjen strahom od gubljenja kontrole nad partnerkom. Zamislite, ona ume da misli, ume da govori, da se ponaša u svakoj situaciji i na svakom mestu, pritom zarađuje i mama je i.... Svašta nešto. Takva žena nije podložna manipulaciji. Ona je svoja a on može, ako ima kapaciteta, samo da donese novi kvalitet u njen život. Da donese ljubav, prihvati njenu ljubav i doda svoju, stvarajući Sinergiju koja pokreće sve(t). Takvoj ženi ništa ne znači materijalni poklon. Ona ceni ono najvrednije, emocije, pažnju i vreme. Ona ne mora uvek i svugde da priča sa njim, ona ume da ceni ono što tišina govori, dok se čuje disanje njih dvoje. Na to nije spreman. Seks na lusteru može ali da govore ćutanjem... To je drama. 

Sve dok se ona smeje njegovim šalama, koje i ne moraju da budu šaljive ali su njegov pokušaj da bude duhovit, u redu je. Sve dok trepće i kikoće se, njegova je. Sve dok ima duge noge za igranje, nebitno je šta ima u glavi. Izgleda je tu jezgro muškog straha: šta li misli kad ćuti??? Verujem da im nikada niko nije rekao da postoje žene koje nemaju potrebu da se prikazuju kao na Instagramu, u svom savršenstvu, provučene kroz filtere i našminkane, upeglane, zategnute da bi se nekome dopale. Ima žena koje vole sebe baš onakve kakve su, svesne. Takve mogu da vide sve ono što on ne želi da im pokaže, od lične nesigurnosti pa na dalje. One umeju da vide sve ono što on krije i da čuju sve ono što njegova duša vrišti, bez da je progovorio o tome. 

Kada se jedno krije iza maski a drugo ne, nema tu mnogo priče a ćutanja za dvoje ima još manje. Za ćutanje treba biti svoj. Da se kikoće ume svako. Čak i ako se ne stidi toga ko je i šta je, današnji muškarac jedno misli - drugo priča - treće radi samo iz straha da mu ne padne maska Savršenog. Zaista postoje žene koje su čvrsto na svojim nogama i koje nikome, pa ni Savršenom, neće dozvoliti da ih kontroliše ni u jednoj vrsti odnosa (veza, brak, druženje...). Da li je to dobra ili loša vest za muški rod, neka oni o tome misle. Postoje žene koje ne pristaju na mrvice nečije pažnje, vremena i partnerstva po cenu toga da zauvek ostanu svoje.

One žele sve ili nikad. Na manje neće pristati.





Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX