Plastika i vatra nisu dobro društvo

Čudo su ove društvene mreže.
Za sve generacije. Deca, sa njih, uče o životu misleći da je sve kao na Instagramu. Kult savršenstva se nameće sa svake flešujuće objave. Deca ko deca... Svi smo maštali i leteli visoko pa smo se, kroz godine i starenje, prizemljivali. Nekada bez ozleda a nekada vrlo bolno ali sve su to faze kroz koje čovek, neminovno, prolazi tokom sazrevanja.

Trudim se da ne poklanjam previše pažnje sadržajima koji nisu u mom primarnom krugu interesovanja. Vreme se izmigolji neverovatno brzo a meni je vreme (posebno slobodno) jako dragoceno. Kao i svima, društvene mreže su me zbližile sa ljudima koje nikada nisam videla. Sa nekima delim interesovanja o kuvanju, sa nekima o životu, umetnosti, svi su u svojim virtuelnim krugovima i fino to funkcioniše iako se nikada nismo pogledali u oči, direktno, sedeli jedni preko puta drugih i pričali o tim istim, zajedničkim, temama. 

Upoznala sam i neke koje je, primarno, spojila želja za učenjem o sebi a onda su razvijale neke svoje pravce koučinga i mudrovanja, što na naučnoj osnovi što bazirano na 50 zvučnih rečenica koje  ljudima daju božanske moći, čim ih sve vrte. Pomislih, u nekom trenutku, gle kako je lepo pratiti kako se razvijaju i napreduju i ta misao me je držala sve do momenta dok nisu počele jedna drugu da pljuju baš u mojoj avliji. Ne pecam se na držanje sveće dok se dvoje grickaju, ni vrituelno. Zanimljivo je kao fenomen, gde se tajno ogovaraju ali javno ližu. Ne razumem. Do mene je. Par klikova je dovoljno da u tome više nikad ne učestvujem, svesno se odričući šanse da "probudim Boginju u sebi i pokrenem svoje unutrašnje vrtloge". Meni je, u svojim dubinama i lagumima, sasvim dobro i udobno, hvala.  Nekako sam i svesna svojih potencijala, želja i dostignuća, ne treba mi aplauz.

Tu nastaje kvantni skok. Malopre, u sebi, pobrojah par takvih virtuelnih likova i došla sam do fantastičnih saznanja. Ne poznajući ih sve lično, iz onoga što pišu o životu koji je prelep, kako je dovoljno da se probudimo zahvalni što ovčice trčkaraju po livadi a sunce se bojažljivo krije iza oblaka u svetu od čokolade pa sve do promocija kojekakvih kurseva i knjiga, shvatih upravo da nas ozbiljno razdvaja činjenica zvana "radim i nemam vremena ja za ovo".

Druga značajna razlika je što su sve njihove slike savršene, što me navodi na razmišljanje da su one potpuno savršene žene, bez ikakvih problema, bez neplaćenih Infostan računa, bez grča od kojih para će da plate porez (jer svoje usluge naplaćuju iskuljučivo u kešu), kupe novi tepih, deci plate dodatne časove fizike, iskobeljaju se iz saobraćajne gužve po Beogradu cele, zakrpe krov a sneg samo što nije... One su uvek tako lepe i premudre, tako smirene, pa fascinira me njihov zen momenat na svakoj slici, u svakom statusu. Savršeno našminkane, pogleda fokusiranog, prosto omamljuje ta smirenost. Svaka im čast kad im je svaki momenat života u kosmičkom balansu Dalaj Lama level pro. Ili nije svaki već samo onaj koji namontiraju za slikanje po društvenim mrežama ili moraju da prodaju samo kosmički sklad? Lepo nemam hrabrosti da ih pitam da li nekada psuju, imaju podočnjake, da li se nekad seksaju sa svojim voljenim u 4.30 ujutru pa krmeljaju ceo dan, da li ima dana kada ručaju 'leba masti i aleve jer nisu imale novca ili vremena za punjenje frižidera? Da li im se, nekad, život smuči posle roditeljskog sastanka? Ne, naravno, one se javno svojoj deci obraćaju sa divnim i nežnim rečima poput "životiću moj, blagoslove moj, kraljice moja". Ja urlam zbog keca iz istorije, razbacanih prljavih čarapa, zbog graška koji se treći dan prevrće po tanjiru uz "Mrzim grašak, hoću giros". Nikad od mene Boginja, definitivno.

Posmatranje života iz moje perspektive značajno je drugačije. Moguće da mi je to stvorilo imunitet na priče kako je dovoljno da sebi naspemo čašu prvoklasnog vina i nazdravimo životu, zahvalne na svemu, dok promovišemo idealan život. Moj život je realan, nije idealan. Umorna sam i fali mi sna i odmaranja. Izgleda je lakše propovedati tu božansku smirenost kad ne potrošiš 10-12 sati na poslu svakodnevno. Mi, što frizera i kozmetičara stignemo da vidimo samo kad prolazimo pored zatvorenog salona, sve i da hoćemo nemamo kad da mećemo hijaluronske filere i umetke u koješta. Kad stignem kod zubara, pre 22 h, meni se ozari lice onako kako botoks nikad neće moći da ispegla bore žene koja je prepodne na fitnesu i u spa, u podne "radi na sebi" a uveče uči druge kako da postanu iste takve. Poznajem mnoge žene koje mnogo rade, na poslu, kod kuće. Iz njih uopšte ne blješte biseri mudrosti kao iz ovih iz sveta od čokolade.

Sva plastika se lepo sija, ne kažem da to nije istina.
Ipak... Više sam za drvo. Ono, u čijim godovima je sakrivena mudrost iskustva proživljenih godina.
Drvo je plemenito i ume divno da zagreje, dok pucketa iz peći koja nije retro stil već redovni deo enterijera gde služe tek stegnute pihtije, gde se ljubav seče u kocke i poklanja onima koji umeju da je prepoznaju.
Verujem da toplota drveta odbija plastične duše. Bolje da ne prilaze i da nismo na istim mestima, zbog njih. Mogle bi da se istope, postanu proste i (opet) dosadno obične.

foto: Pixabay/Internet

Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX