Hercegovačka

Pojavljivala se ni od kuda. Najčešće, bez poziva. Prvi naš susret bio je davno. Bila je jako nervozna. Nije je držalo mesto. "Često šetaš ovuda?", pitala me je. "Slabo prelazim reku. Sve što volim je na ovoj obali. Volim Zemun. Podseća me na grad kog više nema. A ti, često si ovde? "Vukovar. Znam. Bio je divan gradić. Tu je živeo jedan Mladen, možda si ga poznavala?" "Jesam, samo sam ga ja zvala Malden. Kada smo se upoznali, toliko se spetljao da nije umeo da izgovori..." "Da, takav je bio. I imao je jako mekane usne", rekla je i otišla. U trenutku, vratila sam se u grad koji odavno ne postoji. Sve oko mene je mirisalo na vanilu iz ujakove poslastičarnice. U rukama mi je bio sveže skuvan kesten. Tone tog kestena je trebalo očistiti, da bi se napravio kesten pite. Najlepši na svetu. Sa šlagom od prave slatke pavlake. Ništa slađe, u životu, nisam jela. U daljini su, ledolomci, krckali zaleđeni Dunav. Moja baka je mirisala na j...