Obećanje plave boje

Sve što valja treba da ima tri dela. Dva su malo. Svaki može da vuče na svoju stranu, a treći postoji da pretegne. Tako će i ovo da bude priča o izazovu, obećanju i o A.S.

Već sam pisala da ne volim torte, ni da jedem ni da pravim. U par bezuspešnih pokušaja, torte su se raspadale ili bežale po tanjiru, ličile na gomile slatke mase koja je, uz smeh, pojedena. Ne volim ni obećanja. Ako obećanje dobijem, do beskraja ću da verujem da će se neko potruditi da ga ispuni. Čekaću, nerviraću se, biću dosadna ali i dosledna. Ako obećanje dam, to je zakon. Zato ne volim ni da ih dajem, ali sam se poprilično sigurna u sebe istrčala sa obećanjem da ću da napravim tortu lepšu od tamo neke, prilično specifično dekorisane. Realno, nemam pojma odakle da počnem, koju tortu da napravim a još manje kako da je napravim da liči na to na šta treba. Svečano obećavam da ću dati maksimum svog poslastičarskog i dekoraterskog znanja. Jedino u šta sam sigurna je da ću da je pravim srcem i to najbolje što umem. Sama, bez bilo čije pomoći.

Čvrsto verujem u ono "Gde ima želje, ima i načina", kao univerzalnu mantru. Zaista želim da tu tortu napravim bolju nego one dve koje sam pravila u prvih 45 godina svog života. Baš da bude slična modelu i obliku koji želim. Možda još više želim da je napravim, da sebi dokažem da umem, i da je zadovoljan osmeh najveći motiv i nagrada. Jedva čekam! Već me hvata ludi smeh ali nema odustajanja. Obećanje je to, plave boje. Sliku za ovaj blog dodaću kad tortu napravim.

Ostaje samo još da pojasnim gde je tu A.S.
Od drugog pasusa pa do poslednje tačke.

Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX