Četrnaestidecembardvehiljadešesnaeste

Devedeset i neka. On tamo, ja ovde. Sankcije, granice, kilometri udaljenosti. Sati u minibusu i gužve na putu. Još uvek su mnogi odlazili odavde. Karte u jednom pravcu. Mrak je i ne snalazim se po Budimpešti. Čekam u hotelu. Kasni.

Nervoza ispunjava hotelski lobi. Vruće mi je i nervoza samo raste. Utrčava. U odelu je. Lep kao Bog lično. Za jednog Mađara, potpuno drugačiji. Visok, zgodan čovek. Izvinjava se što kasni, Božić je za koji dan i grad je prepun automobila a i sneg je počeo. Sneg? Šta je sneg kada je on blizu? Istopiće se svaka pahulja koja padne između nas. Šta ima veze što sam iz Beograda došla u cipelama i što će mi se smrznuti noge? Sve je to nevažno..

Krećemo ka njegovom autu. Neću da se šetamo po gradu, ovaj put, idemo na večeru. Tih par metara, do auta, skida mi pahulje sa kose. Ježim se. Nešto ne valja. Nešto opasno ne valja. Grad je prelep. Okićen, osvetljen, svugde po centru ima puno mladih i veselih ljudi, a nas dvoje smo kao dva potpuna stranca. Razgovor čine glupa pitanja oko izbora restorana i da li da svratimo da kupim čizme. Ne, ne treba mi ništa. Vozi na Dunav. Hoću samo da se ljubimo pod mostovima, to je sve što znam.

Ne dozvoljava, nazepšće mi noge. Pusti sad moje noge, hoću da se ljubimo, sad, odmah, nema čekanja. Ako sačekamo da kupim čizme, tako mi Boga, nestaće ove čarolije koja se troši kao zvezdani prah koji nestaje u kosmosu. Napeta atmosfera. Ne dozvoljavam dodir. Reči su mi se zaglavile u grlu, ni tamo ni ovamo. On ćuti. Nije neprijatno. Tužno je. Slatkasta patetika i strah da će, sa rečima, iz nas da pokulja ko zna šta sve, a dobro biti neće. Hrabar je ko prvi ode. Ja nemam kud. Moj hotel je daleko da bih išla peške a i kolena mi klecaju. Poljubac, jedva.. Sneg pada, kose su nam pobelele. Dunav... Siv, mračan, ali nije ni važno. Iz daljine dopire zvuk cimbala i miriše kuvano vino sa cimetom. Noge mi se mrznu ali ništa od toga nije važno. Božić samo što nije. Neko to ćutanje mora da prekine.

"She is pregnant... Twins.. She told me that today.." Budimpešta počinje da se okreće oko mene. Da li naglavačke stojim na mostu sada? Da li sneg to pada od dole na gore? I zašto su svetla na semaforu naopaka? Nisam sigurna šta priča.. Ponovio je.. Ona, koja ga je ostavila pre 3 meseca je trudna i on će postati otac blizanaca... Valjda... Tresnula bih mu šamar, da mu uši zvone dva dana. 
"Siguran si?", - pitam glasnije nego što bi bilo normalno, u tom trenutku. Možda i nije toliko glasno koliko se meni muti u glavi. Da, siguran je. Da, jebiga. Odvezi me u hotel i idi. Nestani, jer ja nemam kud pre autobusa ujutru.

Sedamo u njegov auto. Ako pričamo na engleskom, da li treba i da plačem na engleskom? Ne znam, nemam iskustva u plakanju, još manje u plakanju pod budimpeštanskim mostom dok pada sneg i dok hvatam vazduh. Sneg pada sve jače. Oko 22h je. Da Beograd nije na 400 km udaljenosti, zaista bih krenula peške tog momenta. Nema smisla, razum govori da moram nekako da stignem do hotela i sačekam prevoz koji će me vratiti u realnost Beograda. 

Dolazi na fenomenalnu ideju, da pusti muziku. Sedimo u autu i pršti mađarski rock. Ne sećam se mnogo detalja ali mi se nije svidelo. Setih se da u tašni imam neku kasetu. Puštam je. Sneg je napadao i trebalo bi da krenemo, da ne bi odtrpavali auto. Naši tragovi se više ne vide.  Kreće pesma.  Kreće suza. Ne plačem, to je, valjda, od beline budimpeštanskog snega. On nešto priča... Kao da mu se trese glas... Ili samo ja tako čujem... Sada je sve nebitno. Grupa "Osvajači" muzikom ispunjava crni auto parkiran ispod jednog budimpeštanskog mosta. Prolazi čovek na biciklu. T. traži da mu ispričam o čemu je pesma. Neću da ti kažem, sada to više nije ni bitno ni potrebno da znaš. Daje mi maramicu. Oterala bih ga, po srpski, tamo gde se ne ide ali su mi se reči udavile u Dunavu... Ili u knedli u grlu. Dobro.. Šta je najbolje što sad mogu da uradim? Da me odveze u hotel, da ode i da se više nikada ne javi. Nemoguće. Ovo poslednje.. Ipak sarađujemo. I dalje ćemo biti u kontaktu zbog posla i to ne mogu da izbegnem. 

U tašni tražim svoje maramice. Svoje neka čuva za nju. Pod rukom osećam hladnu plišanu kutiju, u kojoj je zlatna ogrlica koju mi je poklonio tog jutra, na zvaničnom poslovnom sastanku povodom godine uspešne saradnje. Neka i to odnese njoj, meni više ništa od njega ne treba osim da me vrati u hotel. Jedva sam izašla iz auta, u svojim salonskim cipelicama sa štiklom, u kaputu boje antracita, sa Samsonite tašnom preko ramena. Poželeh mu sreću. Da te ispratim? Ne, hvala ti za sve i idi, mogu ja sama. Noge, svejedno, ne osećam. Ugrejaću se u praznom krevetu.

U hotelskom baru popila sam palinku. Sva alkoholna pića su mi odvratna a ovo je imalo posebno gadan ukus, kao i celo to veče. Sedim za šankom, mokrih i crveno-ledenih nogu. Baš me briga. Neki čiča pokušava da zapodene konverzaciju. Još jedna rečenica i zavaliću ga pikslom u glavu, svega mi. Druga palinka.. Definitivno ne umem da pijem. Naručujem sendvič i odlazim u svoju sobu. Ne, ne želim pozive. Samo buđenje u 04h i taksi do mesta odakle kreće autobus za moj svet.

U svojoj skupoj hotelskoj sobi sam. On je pička. Mogao je sve to juče da mi kaže, da ne krećem, da ne bacam pare, da se ne stresiram a mislila sam da će nam opet biti divno, da smo se taman uhodali, da smo spojili nespojivo i da možemo sve. Vreo tuš me lagano vratio u život. Sutra je novi dan. Idem dalje. Palinka i vruć tuš oborili su me u krevet. Jutro je promenilo sve. Buđenje, odjava iz hotela i debeljuškasti riđi recepcioner koji nešto pokušava da mi kaže, na vrlo lošem engleskom. Gospodin T. je dolazio noćas, ostavio je za mene muzičku kasetu i pismo. Da, hvala lepo, žurim. 

Kaseta "Osvajača" otišla je u prvu kantu. Ne otvoreno pismo u drugu, bez trunke žaljenja. Nema tu šta više da se kaže. Ono što ne znam manje će da me boli. Vratih se u Beograd, samo čudo me je spasilo od bolne upale koječega zamrznutog te noći, dok sam u cipelicama na štiklu stajala u budimpeštanskom snegu. Prošla je Nova godina, praznično veselje i sve što je trebalo ostalo je u staroj godini. Nova je da bude nova, čista, nevina i divna. 20. januar.. Njegov službeni poziv, ni pre ni kasnije, nego baš tog dana kada mu je rođendan. Čestitala sam, nisam skot. Dobio je otkaz. On, kao direktor izvoza, nije se slagao sa poslovnom politikom koju je vlasnik te firme planirao za narednu godinu, i dobio je otkaz. Tek tako. 

Nije mi bilo žao. Divna prilika da se više nikada ne čujemo i ne vidimo. Posle se javljao, da dolazi u moj grad, da je postao tata dve devojčice, da samo pita kako sam, da mi ostavi podatke o firmi u koju je prešao... Ne zanima me, T. To je tvoj svet, ne moj. I, vidiš da je sve dobro. I ja sam dobro i ti i tvoja žena i deca.. I nemoj više da se javljaš. Budi srećan tamo na 400 km od mene i ne pominji mi više ono veče, molim te. Sve je u redu. To je život. 

Jedino čega mi je bilo zaista jako žao bila je moja muzička kaseta. To su bile one davne godine, kada se željena muzika snimala sa radija, i nije postojala šansa da ponovo lovim sve pesme. Ogrlicu sam, sutradan po dolasku u Beograd, odnela na procenu prijatelju zlataru, sa željom da je prodam. Mudar čovek. Video je moju nervozu i smirio me. Ogrlica je divna i jednog dana, kad ti se stišaju strasti, možda ćeš poželeti da je nosiš. Ako se i predomisliš, donesi je u svako doba, i zameni za bilo koji komad nakita, rekao je.

Nosila sam je godinama. Samo "Osvajače" više nisam slušala a Budimpešta nikad više nije mirisala na kuvano vino sa cimetom, niti je cimbal zvukom bojio budimpeštanske pahulje.





Comments

  1. Tužna priča, na divan način ispričana.

    ReplyDelete
  2. uh. ja ne volim tu budimpestu. podseca me na nekoga i sneg.
    A i tebi bas nije trebala. nek mu je daleko lepa kuca.
    a ogrlica...bice lep dar pokolenjima :p

    ReplyDelete
  3. Ovo je trebalo da bude srce.

    ReplyDelete
    Replies
    1. To jeste srce. Ono sto je ostalo polomljeno i zamrznuto pod budimpestanskim mostom.

      Delete
    2. Vidim ja nešto neće... mora da je zbog oštećenja.

      Delete
  4. Plače se isto na svim jezicima sveta :( Divno i tužno...

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX