Sremačka duša 1.3

Mara nije imala kuda da se vrati. Noć se bližila a sremačka zemlja je bila hladna, da bi na njoj ostala, sa svojom bebom. Manojlo nije mnogo razmišljao. Morao je, što pre, da ih skloni odatle. Na konja je prvo popeo nju, u bisage stavio naramak sveže trave i umotanu bebu udobno smestio. Maru je položio ispred sebe. Povremeno je gubila svest.

Poveo ih je u dom svoje majke. Kada je dojahao, uneo je Maru i rekao majci da ju je porodio, na njivi, spustio Maru na krevet i otišao po bebu. Iz njenih belih grudi kipelo je mleko a iz utrobe krv. Njegova mati nije pitala ništa. Ni ko je ona, ni da li je dete njegovo. Smrt je kucala pred vratima. Mara je bila loše. Manojlo je potrčao po svoju sestru, koja je živela u blizini i imala mleka za petoro gladnih vukova. Sa njom dođe još jedna starija žena. Niko ništa nije pitao. Kao da to rade svakog dana, svaka je znala šta da radi a njemu su rekle da izađe. Nije hteo. Beba, koju je dočekao u svoje ruke, biće njegov sin, iako mu nije otac. Zakleo se Bogu da će Maru i dete da gleda kao svoje. Da je u njenom životu postojao neko, ne bi se, sirota, sama porađala, daleko od svih.

Mali Manojlo je spokojno spavao, sit i ugrejan u naručju njegove sestre. Donesoše i njenog sina, pa ih je obojicu nahranila i pustila da joj zaspu u naručju. Razlika je bila mala, iako je njen junak bio stariji. Manojlo je bio krupna beba, radoznalih plavih okica. Dve bebe u sestrinim rukama skoro su mu oči napunile suzama. Ono što je osećao prema bebi koju je dočekao, nije moglo da se poredi ni sa čim na ovom svetu. Među njima dvojicom nastala je neraskidiva veza za sva vremena.

Žene su brinule o Mari, najbolje što su umele, ali to nije bilo dovoljno. Krv je bila na sve strane a slatkasti miris smrti se mešao sa mirisom doma. "Ne, neće otići nikud, bez mene. Odbraniću je od svakog zla", ponavljao je sebi u bradu dok je bdeo nad usnulim Manojlom. Prolećna noć je bila reska, hladna. Ložio je vatru, grejao vodu, radio sve što bi mu žene rekle, samo da majka i beba budu dobro. Ako ih je Bog poslao na njegov put, sigurno da postoji dobar razlog. Zadremao je nad kolevkom. Mali Manojlo je plakao, od gladi i hladnoće. Njegova sestra ga je podojila ali beba se nije smirivala. Stavio ga je u svoj krevet, grejao ga svojim telom i ljubavlju koja ih je, od tog dana, povezivala.

Pred zoru, ženski jauci su ga trgli iz sna. Mara se sa dušom rastajala. Smrt je vukla na jednu stranu, život na drugu. Kao da je krv izvukla sve iz nje, bespovratno. U svojim poslednjim ovozemaljskim trenucima, samo je pružila ruke ka njemu, pokušala nešto da kaže već skoro belim ustima, i vinula se put oblaka. Hteo je da vrišti, od bola za nepoznatom ženom koja je svoje najvrednije ostavila njemu. Za to vreme, mali Manojlo je gladno sisao mleko njegove sestre i spokojno spavao u njenom naručju. Sit i voljen, sam, samcijat.

Pokopao je Maru, istog dana. Njegova mati i sestra su je umile i obukle, a skromni ukop bio je pod hrastom nadomak mesta gde ju je, dan pre toga, porodio. Kao da je nikad nije bilo, ode Mara. Niko je nije ni tražio ni žalio. Krst joj je sam napravio. Sedeo je, nem, pored sveže humke, u sebi se borio sa čudnim osećajima. Ljubav, možebiti? Nema vremena za to. Beba je, od tada, postala centar njegovog sveta.

Mali Manojlo je lepo napredovao, rastao je od mleka žene koja ga nije rodila, ali koja mu se dala isto koliko i svom sinu. Kada bi hranila jednog, hranila bi i drugog, pa bi ih zadovoljno gledala i mazila, da se ni jedan ne oseti manje vrednim. Dva rumena dečaka rasla su dojena ljubavlju. Manojlo je dugo razmišljao, posle Marine smrti. "Ako se budemo isto zvali, a ja stradam, kako će smrt znati po koga da dođe?", razgovarao je sa majkom i sestrom. "Treba da ga krstimo, Manojlo, red je poštovati volju matere njegove", majka ga je podsećala. Nije bilo dana da se ne seti Mare i njihovog prvog susreta. Nje, pokidane trudovima, dok je ležala na crnoj sremačkoj zemlji dok se u daljini čuo topot konja, koja bi umrla da on nije naišao... Krstiću ga, Vukan će mu biti ime. Lepo i jako, kao on, a ako smrt opet dođe, da se uplaši i pobegne od njega". 

I tako, Vukan je kršten. Nije osetio da nema ni oca ni mater. Ljubav porodice u koju je, nepozvan, ušao hranila ga je isto koliko i mleko one dobre žene. Manojlo je o njemu brinuo kao da mu je otac. Vukan je, pre nego što je prohodao, umeo da sedi u sedlu. Imao je odlučan pogled u daljinu, ko zna prema kojim svetovima. Rastao je u zdravog i radosnog dečaka. Kada bude vreme, objasniće mu kako se našao u njihovoj porodici. Sa bratom po mleku bio je nerazdvojan. Poput blizanaca, rasli su kao jedan, ličili, istim mlekom odhranjeni. Muž njegove sestre je stradao a sestra i sestrić su se doselili kod njih. Dečija graja nije im dala da tuguju ni časa. Kuća, u kojoj se čuje dečija cika, slavila je život.

Angelina Branković, koja se nastanila u Kupiniku, bila je udovica Stefana Brankovića. Slepi sin srpskog despota Đurađa, pronašao je ovu ženu anđeoskog imena u Albaniji, gde je našao utočište posle izgnanstva. Noseći njegove mošti iz Italije, preko Beča i Budima, sa sinovima Jovanom i Đorđem nastanila se u Kupiniku. Tu je došla na poziv mađarskog kralja Matije Korvina, kome se obratila za pomoć. Mošti Stefana Brankovića položila je u crkvu Svetog apostola Luke. Manojlo je bio u njenoj službi. Mali Vukan je rastao od ljubavi svih iz svog okruženja. Taj dečak, prelepo plavih očiju, bio je miljenih svih ne zato što je rastao bez majke, već zato što je, oko sebe, gde god bi se pojavio, širio čistu Ljubav. 

Angelina ga je obožavala. Bio je mlađi od njene dece, ali spretniji i okretniji. Manojlo je bio njen sluga. Naravno da nije mogao da bude sam sa njom ali, kada bi im se pogledi susreli, kao da je video Marine oči. Voleo je da Vukan bude u njenoj blizini. Od svih koje je imao oko sebe, Angelina je imala blagost u očima i glasu, kao Vukanova pokojna mater. Manojlo je sve manje mogao da je se seti. Kada bi Angelina govorila makar i u daljini, i on i Vukan su je tražili pogledom. I ona njih..
Bila je despotica a on običan seljak. Nikada nisu razgovarali rečima. Retki trenuci, kada bi im se ukrstili pogledi, pričali su svoje priče. Ne o ljubavi nego o najiskrenijim osećajima povezanosti dva bića. Za bezuslovnost nije im trebao dodir. Imali su čitav Univerzum divnoće nastale između Muškarca i Žene, iskonske, najčistije. 

Godinama je Manojlo bio u njenoj službi. Godinama nisu progovarali a glasove onog drugog mogli su da čuju samo u daljini. Despotica je bila divna žena. Učena, mudra i radoznala, imala je veliku biblioteku o kojoj je Manojlo samo slušao od drugih sluga. Pričali su da puno čita, i da je njoj u čast napisana neka knjiga, po narudžbini njenog svekra Đurađa Brankovića. Manojla i nju je delio ceo svet, a opet, deca su ih zbližavala i kad strogi kanoni nisu dozvoljavali da budu zajedno. Malo po malo, po njemu bi poslala knjigu na drugi kraj Kupinika. U knjizi bi bila poruka, čije je čitanje morao da sačeka. Pismeni sluga, od poverenja, pročitao bi mu reči od kojih se napajao snagom, kad god bi se zaglavio u svom životu ili Vukanovom odrastanju.

Nastaviće se...


Foto/istorijske činjenice: Internet

Comments

  1. Jedva cekam nastavak....

    ReplyDelete
  2. Čekamo, sad si nas navukla na priču i nemoj da čekamo dugo. Nestrpljivi smo. Ne bi bili da priča nije dobra. Znam da svi misle kao ja, zato pišem u množini.

    ReplyDelete
  3. Sanja, sada si ozbiljno zagazila u priču. Ovo sve treba kasnije presložiti i objaviti. Jako, čvrsto i udara gde treba...

    ReplyDelete
  4. Tek imam posla. Da osmislim, nastavim, upletem, zapletem a o objavljivanju da ne pricam... Uvalih se.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Je li to ona koju pomenu ili...? Ako jeste, nastavi i ne objavljuj ovde. Ako nije, nastavi i to što pre.

      Delete
  5. Pišem da bi ljudi čitali. Pare ne umem da pravim. Nadam se da mi bolje ide pisanje nego prodaja knjiga :)

    ReplyDelete
  6. Divno, Sanja, sjajna priča i slutim da će biti sve bolja i jača!

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX