Sremačka duša 1.4

Jutro je donelo mir. Sunce se vuklo nad ravnicom, mrdajući sloj uspavane zore sa oranica. Divan je to bio prizor. Kafa i ratluk, jer se red mora znati. Onaj moj ode da traži dućan. Sam Bog zna koga će, usput, naći. Inače je sklon glupiranju. Jednom je, tako, kući doveo pola cirkuske trupe. Sreo ih je usput, zapodenuli su priču koju nisu mogli da završe tek tako. Uglavnom, tog dana sam kuvala pasulj u najvećem loncu koji sam imala. Mislim da nas je dvanaestoro bilo na ručku.

Selo miriše. Ništa mi nije smetalo. Ni komšijski kokošinjsi i svinjci, čiji su mirisi golicali moje fine, gradske nozdrve. Saobraćaja skoro da nije ni bilo. Prošao bi poneki auto, tek da digne prašinu na šoru, i da razbudi usnule mačke. Naše dvorište... Joj, kako to divno zvuči! Konačno i mi da imamo kuću i dvorište i našu keru. Doduše, nemamo je još, ali svaka poštena kuća mora imati keru. Da se metne na spisak za nabavku: kera, komada 1. I da bude braonkasta, da je zovem Žuta. Tako mi je došlo, baš je lepo ime.

Nisam bila spremna ni na kakvo akcijašenje. Kuća je bila dobro održavana i nikakvi veliki radovi nisu bili neophodni, tek da počistimo prašinu iz kuće i lišće iz dvorišta. Ušla sam u kuću, namerena da napravim krofne. Mudra sam ja žena, pa sam od kuće ponela i masti i brašna i kvasca. Umesih začas. Kao mala, maštala sam o šporetu na dvorištu, kako pečem krofne za svu decu iz komšiluka. Dok ovaj moj nije došao iz prodavnice, pola vangle je bilo pečenih. U špajzu je bilo džema boljeg nego u najboljoj prodavnici. Sve domaće. Deda je, izgleda, bio dobra domaćica... A možda je, samo, bio mudar, pa pustio neku gospoju da se istakne u kuvanju. Eto, recimo, ja na tegle sa džemom od kajsija metnem crvene poklopce a na onaj od bresaka žute, da odmah znam di mi je šta. Po izmešanosti bi se reklo da su dve domaćice pravile, ili možda da je bilo džema iz dve sezone. Nije da zakeram, nego ako ćemo pošteno, ja bih to bolje uradila.

Dođe dika, sav srećan zaroni u vanglu vrućih krofni. Bez džema. Samo mu je prah šećer falio. E, jebeš ga, pa nisam ja mogla na sve misliti. U jedan par, učini mi se da pred kapijom čujem nekoga ali nisam bila sigurna da li je to moja paranoja ili stvarno nekog ima. Stigla je Branka, u lepoj svilenoj haljini i baš lepo doterana. Dok sam otvarala, učinilo mi se da na kapiji ima još nekoga, valjda od želje da komšijska deca stvarno dođu na krofne. "Došla sam da vas povedem na groblje. Verujem da želite da odete do večne kuće onog koji vam je sve ovo poklonio", reče nekim limenim glasom. Nisam veštica, matere mi, nego mi je zvučala nekako gordo i hladno. "Ta, poslužite se, evo dok se ja spremim....", rekoh spetljano. "Ne treba, hvala, nisam zbog toga došla", sada je, već, realno zlo zvučala a stvarno nismo ničim zaslužili. 

Nisam ponela ništa svečano, samo kućne krpetine, pa sam se jedva upristojila. Samo mi je kosa mirisala na vruće krofne i ono ludovanje po krevetu, tog jutra. Onaj moj se nabokao, vidim mu u očima da se prejeo i da koluta kao da će krofne da krenu napolje. Što ne volim što je tako alav, pa ne mogu opisati. Branka reče da krećemo za par minuta. Stajali smo u stavu mirno, dok je ona odsekla naramak ruža iz bašte. Pa, neće ona više tako moći, nije to njeno... Više. Ni manje. Lepo ne znam.

Vozila je kao Šumaher. Zalepila sam se za sedište, i u sebi ponavljala delove Očenaša, koje nisam zaboravila. Ako mi ovo bude poslednja vožnja u životu, neće valjda dobri Boga da se ljuti što sam nešto preskočila a pomešala kojim redom idu jesi i nebesi, suština je važna a ne forma. Stigosmo pred groblje. Onaj moj prevrće očima, prepunjen krofnama, vidim da će da bljune pre nego što izađe iz auta. Ni meni nije bilo svejedno. Baš nešto i ne volem groblja, a ovo je izgledalo kao u filmovima škotsko groblje u vreme kuge i kolere. 

Nikad ne idite na groblje u papučama za oko kuće. Skoro bih se zaklela da me je neko ćapio za članak bose noge, pravo iz zemlje. Možda je bila samo trava, šta znam, u strahu su velike oči. Nije da verujem u vampire nego mi nije bilo prijatno. I ako ih ima, iz filmova sam naučila da, jutrom, miruju. Na centralnom mestu malog seoskog groblja bila je Mikina večna kuća. Božeprosti, pa on ima garsonjeru za zagrobni život! Naš stan je bio malkoc veći. Tu sam, po prvi put, videla njegovu sliku. Sa šeširićem na kom je bilo zadenuto pero, normalno, tako sam ga nekako i zamišljala. Lola i bekrija za života, lola i bekrija i na onom svetu, smeškao se sa spomenika. Kao da me je u treće oko gledao. Nisam mogla zadržati pogled na spomeniku a ni gledati u stranu. Samo sam čekala da prođe to zbog čega smo došli. Uvalila nam je u ruke po dve ruže. 

Onaj moj, kako je osetio miris ruža, a na onaj prepun stomak, samo zakovrnu očima i ode u stranu. Odvažih se da prekinem neprijatno ćutanje. "Miko, hvala za sve. Eto, mi smo ti koji Vam se nikad za života nismo našli....", počela sam da peglam savest naše porodice. "Izvinite. Trudićemo se da budemo dobri domaćini", izdeklemovala sam u dahu, računajući da je od mene sasvim dosta. Utom dođe i moj dika. "Vi mu nemate šta reći?", pitala ga je Branka. "Šta znam, nikad nisam pričao sa mermerom, ne umem ja to, eto moja pametna žena će umesto mene", reče, zelen u licu. Mika se, verovatno, smejao na nekom oblaku, kakvim tantuzima je ostavio svoje imanje. Nešto mi je došlo da se zahvalim i da odem odatle. Nije mene moja mati rodila da pričam sa spomenikom. Najradije bih vratila ključ od kuće, spakovala sve u auto i vratila se kući. 

"Miki bi danas bio rođendan. Nisam ni očekivala da znate, iako ste mogli videti u papirima vezanim za imanje. Verujem da vama to nije ni važno. Meni jeste. Znate... Za njegov prošli rođendan bili smo u Morahalomu, u Mađarskoj. Proveli smo se, kao nikada. Večera, muzika, vino, plesali smo čak. Sada ga nema"... Ne znam da li je zasuzila, sunce me je pržilo po vratu, i nisam bila rapoložena za nekrologe. "Razumem koliko Vam nedostaje...", rekoh, da prekinem neprijatnu situaciju. "Ne, ne razumete. On i ja smo bili povezani kao što ni sa kim nikad nisam bila, i ne može to smrt da pokvari. Vidim da ne delite moja osećanja, što je i očekivano", reče Branka. Položili smo ruže na vrelu mermernu ploču. Kao da je nešto šuškalo u blizini, svega mi, sad više nije paranoja. Prekrstismo se svi troje, i taman da krenemo, kad mi pogled ode na šljašteće zlatna slova na crnom mermeru. 
"Za života, spomenik podižem sam sebi". Deda, neka si garsonjeru napravio ovde, sam sebe si voleo najbolje, čini se. Dok sam stavljala cveće, učinilo mi se da sam videla i neka izgrebana slova. Kineski mermer se nije dao prevariti. Pakovanje cigareta i šibica bilo je pored dela za sveće. Branka je primetila moje čuđenje i povukla me u stranu. "Ostavite to tu. Ne želim da imam probleme. Idemo sad", reče naredobodavno. 

Onaj moj se ljuljao od mučnine, ne znam kako je hodao, uopšte mu nije bilo dobro. Neka satre i ostale krofne, pa taman da ga zasadim pored Mike i živim srećno, Božeprosti. Krenuli smo ka autu, prašnjavi i opaljeni jakim suncem. Okrznu me neki na biciklu. Taman zaustih da kažem nešto kad Branka sama reče.. "Ovaj je kao utvara, nikad se neće smiriti". Da, i ja sam imala osećaj kao da me je komad leda dotakao. To je onaj sa prozora! Nisam mu videla oči ali to je taj, sigurno, osećaj je bio identičan. Ni da pitam ko je ni da ne pitam ništa. "Mikin sin... Bar tako kažu", Branka je pojasnila situaciju. Kakav sad sin, pa šta ovo meni treba, da me znoj obliva jer smo dobili nešto što nam ne pripada. Neću više nikad da dođem ovde, samo da se sa ovog groblja iščupam, mislila sam polu glasno i u sebi psovala voz koji ih je doneo. Mi smo obična, normalna porodica, i volela bih da tako živimo i ubuduće. Kao mala, maštala sam o avanturama, ali ove nisam mogla ni da zamislim. 

Na kraju groblja bila su grobna mesta, očigledno iz nekog drugog veka. "To je staro seosko groblje, preseljeno ovamo u 19. veku. Ima tu nekih spomenika iz mnogo davnih vremena, valjda su ti ljudi ovde živeli pa je red da im i kosti ovde ostanu", Branka je ljubazno objasnila. Neprijatnost koju je donela sa sobom, tog jutra, nestala je. Opet je bila lepa i šarmantna. Čudna žena. Kao da je, u njoj, živelo više likova. Pogled mi se zalepio za tu gomilu nepoznatih kostiju, pod zemljom. Ko zna ko je sve tu počivao. Na jednom od spomenika uspela sam da prepoznam MARA. Ko zna iz kog je veka i kraja... Nadam se da je tu našla mir, ta, nepoznata Mara.

Nastaviće se...




Comments

  1. Bravo, Sanja.Sada već nekako nazirem vezu i jedva čekam nastavak!

    ReplyDelete
  2. Sve više zapetljavaš, a ja se sve više radujem novom delu! :)

    ReplyDelete
  3. Hvala vam! Ni ja ne znam šta će biti dalje i kuda će mašta da me povede.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX