O zabavljanju i drugim jednorozima

U vreme kada sam bila mala, moji roditelji su se voleli. Ne rečima nego delima. Mamine mlađe koleginice su se zabavljale sa nekim momcima. Neke druge su se švalerale. 

Oni što su se zabavljali, kao parovi su dolazili kod nas na kolače i kafu. Naravno da mi nisu bili zanimljivi prijatelji mojih roditelja, u to vreme sam otkrila radio i otvorila sam vrata nekog svog sveta. Ti, što su se zabavljali, bili su nasmejani, srećni kao Nova godina. Sigurna sam da su imali svojih problema, koje su rešavali u okviru svoje veze, u kojoj su se zabavljali. To je bila ključna reč. Zabavljanje. Držanje za ruke. Izleti, Polaroid fotografije sa Avale, srećna lica. Da nije tih fotografija, ne bih se setila zabavljanja.

Danas su veze drugačije. Sve je drugačije, tačno, samo je dupe ostalo pozadi. Zabavljanje više niko ne pominje. Veze, takođe. Švaleracija je nekad bila tajna, slatka, delila se sa odabranima uz kikotanje ili suze "jer on nikako da se razvede". Danas jebe ko koga dohvati. Veze su sve sem zabavljanje. Kada se dvoje upoznaju, prvo postavljaju granice i pregovaraju, kao da osvajaju nečiju teritoriju. Vezu, ako neko pomene, onaj drugi pobegne pre nego što čuje Z iz veze. Kako mi je veseli tridesetogodišnjak objasnio onomad, postoji izbor: da li želiš otvorenu vezu ili eksluzivnu vezu? Prvo sam se smejala terminologiji pa se uozbiljila i tražila pojašnjenje. Otvorena veza, to je kad kao jesmo a nismo jer svako ima još nekoga. Ekskluziva, e to je nešto poput All inclusive u Crnoj Gori, u julu, kad ima sunca, vode i struje u isto vreme. Neki se kunu da postoji, ali na nivou legende i mita. 

Kad pogledam oko sebe, sve te srećne brakove... Prvo što ne vidim su srećna lica. Da, svi imamo Infostan računa više nego novaca u kućnom budžetu, svi rastežemo mesec do kraja plate, svi živimo kako umemo ali se ne smejemo. Od srca, da se vide plombirane sedmice, dok se smejemo. Izumrlo skroz. Većina ima "nekoga sa strane". Većina nije zadovoljna osobom kraj sebe, do te mere, da je neophodno imati još nekoga. Šta znam, ako imam crne čizme, ok mi je da imam i braon, ali o ljudima govorimo, o ljudima koji su se zavetovali na ono u dobru i zlu, na ljubav, poštovanje, brigu, podršku. I niko ne krije, što je posebno zanimljivo. Svi sve znaju i furaju takve veze i brakove, najnormalnije. To, što tu ne vidim mnogo normalnog, je do mene.

Drugi su oni koji bi ali ne bi. Može seks na lusteru, nikakav problem, ali držanje za ruke je apsolutno nepotrebno. E, pa izvinite, meni je potrebno. Nema, ukinuto je. Atavizam. Priča o tome kakav je kome bio dan... Jao, nemoj molim te, ne smaraj, šta ti misliš ratatatatatata... Želja nestane pre druge rečenice. Jedni druge slušamo samo da bi imali čime da repliciramo, što uglavnom, nema veze sa temom. Poenta je poentirati, ispasti jači, pametniji, dokazati ko je dominantan. Komunikacijo, zbogom. 

Ima tih nekih žena... Koje žive sa fikusima. To su muškarci koji postoje kao dekoracija u prostoru. Ne učestvuju u postojanju para ili porodice, nema ih u budžetu ali lepo tamane sve iz frižidera, koji žive svoj trosedski život neprimetno, gunđajući oko mnogo toga. Malo traže, još manje daju. Seks umro, parastos odavno prošao. A žene lepe, nasmejane, pametne, vredne... Ali naviknute na šaku mrvica. Mrvice su za ptice. Lavice vole sveže meso i jake mužjake. Zabavljanja nema a godine idu, ne žale.

Da li je realno očekivati olimpijski rekord od igrača zonske lige? U teoriji, nije. U praksi, dokazano. Ljudi koji nemaju kapacitet za više od fikusa nikad neće biti više od fikusa. Sva nastojanja da ih promenimo, svi recepti iz ženskih magazina ("10 saveta koje svaka žena treba da primeni da bi joj on bio veran") su loša terapija obmanom i šaralažom. Sve što je moglo da bude, ne postoji, našim izborom i očekivanjem sile koja će iznenada da se pojavi i reši sve. Ono... Ustala sam jednog jutra i ništa više nije bilo isto. Muškarac iz mojih snova bio je pored mene, u realnosti. Pljas! Šamarčina iz podsvesti koja se bori sa uverenjem iz svesti, da je to sve u redu, da će on da se promeni do 11.  novembra, do povratka sa puta, kad završi projekat... Jedino što je izvesno je da će vreme da prođe. Ko želi promenu, napraviće je. Ne pod pritiskom druge osobe, partnera, mame, dece (čuveno uverenje "promeniće se kad dobijemo bebu"), nego samo jakom željom da se promeni, a to je ravno udaru meteora u Terazije. Ne kažem da je nemoguće. 

Razvili smo toleranciju na život na sitno. Da preživimo, da dobacimo do petka pa će vikend, da razvučemo do prvog i sandala sa sezonske rasporodaje, samo da dete izađe iz pelena, prohoda, krene u školu, završi faks, stignu unučići iiiiii.... Živećemo bolje. Nećemo. Život je sad i ovde. Navikli smo sebe da u demonima tražimo anđele, pa se zadovoljimo jednim iskukanim osmehom, sa malo oralnog seksa, kad nam zaspi na ramenu mislimo da smo mu/joj bitni i srcu dragi. Mrvice uguše, ne krupni komadi. A zabavljanje, kamo li je?

Neću nikome da objašnjavam zašto, na pljusku, ne otvaram kišobran. Ne želim da crtam da je život lep, osim onima kojima je to jedina šansa da ga, tako razloženog na sastavne delove, vide. Neću da se trošim na uzaludnost, kisele face, podjebavanja sitna i krupna. Hoću da se zabavljam. Ko hoće samnom, dobrodošao. Besplatno, poput gacanja po barama, poljubaca, držanja za ruke i slušanja nečijeg disanja dok spava, najvrednije mi je. Ono što je na prodaju, svako može da kupi. Deder, pusti mi se pod kožu pa da pričamo o vrednosti.





Comments

  1. Ovakvu te volim. Bez maske na očima.

    ReplyDelete
  2. Sanja, o ovakvom tekstu razmišljam već neko vreme...a onda ga pročitam. Kao sa mudrim izrekama. Znamo ih ali se neko mudar setio da ih napiše. Ma u zarez se slažem sa Vama. Divno

    ReplyDelete
  3. Baš kako treba u centar.

    ReplyDelete
  4. Odličan tekst!!Bravo 😊

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX