Nesavršena majka

Dok se nisam udala, sa svih strana bila su pitanja šta čekam. Ništa nisam čekala, samo me nisu interesovale te obaveze. Onda je krenuo teror kad će unuče, pa hajde dok smo još u snazi da ti pomognemo, pa teroru nema kraja. Od te pomoći dobila sam gliste jer pomoć nije ono kad ti se neko mota oko nogu i radi ono što misli da treba da radi. 

Poraslo je dete, istorija je dobila svoj tok, prošlo je prohodavanje i izlazak iz pelena, lupanje kolena,  vrtić, boginje i sve ono što je bilo na redu. Došla je škola i moje četrdesete, razvod, preseljenje nazad kod mojih roditelja u devojačku sobu. I to smo preživele, uz ljubav, razumevanje, saradnju, kompromise i ostale izazove. Stigli smo do tačke gde je ona u pubertetu, ja na početku klimaksa a baba i deda čekaju smrt. Oni su od ljudi koji žive po pravilima i u tom svetu, kad pređeš 70 nema ništa. Sediš i čekaš da umreš, kakav bre život, radost, dobro raspoloženje.. U toku čekanja smrti razmišljaš šta ćeš da jedeš jer nije red da se umre praznog stomaka, kukaš šta te sve boli iako te od kukanja neće proći i tako.. Malo kućno pozorište sa puno naboja, što hormona što nervoze što života po pravilima. 

Mrzim pravila. Mrzim da radim ono što se od mene očekuje. Prilično sam asocijalna i izbegavam gužvu, preteranu komunikaciju i smaranje svih vrsta i podvrsta. Socijalno sam selektivna. Od onoga što moram niču mi gliste, fine dugačke gliste koje me golicaju i onda moram da kažem i ono što ne mislim. Niko, od tih što su drobili kada će da stigne mladunče, nije pominjao gde ću u tome biti ja. Ni kako da imam strpljenja sa svima koji od mene imaju očekivanja, ni sa n poslova, ni sa obavezama, ma ništa. Niko nije reč rekao kako se preživljavaju sudari mojih i ćerkinih hormonskih oluja, ni kako se preživljava kad se dete resetuje od mnogo toga što je sa tri godine umelo a sa dvanaest neće, poput kupanja ili pranja zuba. Niko nije dao savet kako da ostanem normalna kada mi, za prolazak kroz zajedničku sobu, treba lopata da raskrčim pobacane stvari. Ispod kese za likovno vire čarape od četvrtka, ispod kreveta je nešto, u ormaru je kesa sa nečim crnim i ljigavim, što mogu da budu i smrdljive čarape i trula banana. Niko ni reč ali kada je trebalo da se pritiska kad će mladunče, e onda su bili jasni i glasni. Što ove nuspojave roditeljstva svi prećutkuju, m? Što niko ne kaže da ima dana kada ti nije ni do disanja a ne do trpljenja? Ili sam ja skroz naopaka ili ovo upopšte nije za mene ali sve su brojniji dani kada krepavam od umora a ona ne razume množenje negativnih i pozitivnih brojeva, člankovite gliste ili palatalizaciju ali joj odlično ide zadržavanje dva sata u kupatilu, gomilanje prljavih stvari, turske serije, pevanje u horu, ostavljanje korišćšenog tanjira i patika po sred sobe. Sve ono što je umela sa 3-4 godine danas joj ne pada na pamet. Znam, faza, moram da budem strpljiva, ne smem da budem na kraj srca.. Pa, ja sam ista kao i pre ali život više nije isti kao pre. Babu boli glava, dedu kuk, mene puca umor, dete dođe iz škole posle n sati, sa samarom knjiga na leđima, zelena u licu i sa glavoboljom. Gde se tu crpi snaga za sutra? Gde su sve one motivacione poruke što kažu da uvek moramo da budemo nasmejani, pozitivni, jaki? Ovo mi niko nije pominjao.

Želim život moj da mi se vrati. Da ne se ne tresem od umora, da ne moram da znam dokazivanje teorema o trouglu ni prošlo vreme engleskih glagola. Da srećna živim na vrhu planine, gajim koze i mekećem sa njima kad nam se mekeće. Gde se vraća život koji svi od mene očekuju a mene guši i ne da mi da se maknem? Evo, vraćam ključeve, čipujte me i vratite na fabrička podešavanja. Meni je sve ovo žestoko naporno. Možda je to trajno stanje a možda sam samo premorena. Ima ljudi kojima je životna misija i smisao života da budu roditelji. Definitivno nisam od tih. Vidim smisao života i van roditeljskih obaveza i odgovornosti savršenih roditelja. Sebična sam i želim deo života samo za sebe. Naspram toga, jahanje jednoroga zvuči potpuno realno.






Comments

  1. Bar ti nije dosadno.
    Standardno dobro, inače. Da ne kažem, sjajno ;)

    ReplyDelete
  2. Oko mene sve savršene i odmorne majke. Mujo i ja uvek u kontri. Hvala :)

    ReplyDelete
  3. Bravo! Ti često pišeš ono što mnogi misle ali se ne usudjuju da kažu...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala :) Svi imamo pravo na loše i unorne dane ali nisu svi sebi dali dozvolu da to glasno kažu.

      Delete
  4. Sanja, svet je pun nesavršenih majki, samo su sve prošle bečku školu - kako fejkovati sreću. Znam opet divne žene koje jesu dobre majke, kao što si i ti, samo priznaju da nije život samo majčinstvo. Ti si iskrena... Volim te takvu! :*

    ReplyDelete
  5. Al' kako ti to opišeš... pa to nigde nema! Ja uživam u svakoj tvojoj rečenici, čak i kad je tema "nelepa"!

    ReplyDelete
  6. Potpuno te razumem i sa uživanjem sam čitala. Deca rastu a problemi takođe...sad kad imaš mladunče, valja ga ljuljti.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX