Prevodilac

Imam prevodioca za muški jezik, verbalnu i ne verbalnu komunikaciju.
Nije on nikakav stručnjak. Običan muškarac, moj prijatelj koji kapira kako funkcioniše muški um. 

Neko mi je rekao da muški um čine dve sive ćelije između kojih informacija tiltuje kao u starom fliperu. Shvatih tada da se muška i ženska percepcija značajno razlikuju. Dok mi razmišljamo i biramo između rolke, košulje sa džemperom, majice sa šalom, crvene, bele, ljubičaste... Oni obuku ono što je čisto ili, bar, nema vidljivih fleka i oštećenja. Dok mi trošimo vreme na pokušaje stilizovanja kose, oni eventualno prođu prstima kroz svoju kosu, ako je imaju. Strije, pege, fleke, bore, ništa to ne primećuju kao što se priča. Prihvate te ili ne. Da li im se sviđa parfem koji smo stavile kao final touch pred izlazak, znam ako počne da mi zadiže suknju dok se obuvam.

Jednostavni su u svemu. Odgovori su DA ili NE. Nema MOŽDA, VIDEĆEMO i sličnih izgovora koji imaju funkciju odlaganja bavljenja pitanjem. Utakmicu gledaju ili ih sport ne zanima, nema malo ću, samo ovo ću. Sve ili ništa. Preuzela sam takav način razmišljanja i potvrđujem da moj um radi u muškom modu, osim u situacijama kada treba da shvatim šta  mi je muškarac rekao. 

"Dakle, on bi da ode ali mi se čini da bi da ostane. Šta ti misliš?", postavih jednostavno pitanje koje je zahtevalo jednostavan odgovor.
"Ne mislim ništa a ni on ne misli o tome. Čim ne zna šta bi, znači da ne zna šta bi", odgovorio je smireno. Kao da me je roj pčela napao.
"Vi ste svi isti i svi lažete. Ne, vi ne lažete, vi prosto niste sposobni da lažete jer to zahteva umni napor na koji niste spremni. Podići ćete 100 kg tegova n puta, iskopaćete kanal oko Ekvatora ali ne umete da mislite", bes je krenuo da se preliva iz mene.
"Ne lažemo svi. Lažu pojedini isto kao što i neke žene lažu a neke ne", odgovorio je tiho kao da pričamo o obliku oblaka iznad nas. 
"E, ja ne lažem, nemoj da me prozivaš. Bar ti znaš da ne lažem!", bila sam spremna da branim svoju devojačku čast i da mu prstima povadim oči i pojedem ih, onako, bez da posolim.
"To je, već, tvoj problem. To što ne lažeš. A znamo i ti i ja da lažeš kao puž, samo kad ti se ukaže prilika", smeškao se zadovoljno, kao da je celog života čekao trenutak da mi jednu moju laž natrlja na nos.
"Da, lagala sam tvoju najnoviju devojku, da si fini i nežan i pošten i da si zaljubljen u nju.. Dobro, znam da ne misliš na to. Divan si. Lagala sam sebe da sam volela svog muža dok smo bili u braku, u redu je, likuj sad i zaspi me kamenjem a možeš i peskom i belim radama", padala sam u trans, lagano.

"Znam da mrziš kada to kažem ali sama si dala odgovor. Ljudi lažu kada im je tako lakše. Ne zato što nekoga hoće ili neće da povrede, već da sebe izmeste iz neprijatne situacije. Laž, to je nešto kao kad si dete pa se igrate žmurke. Ti se sakriješ iza zavese, da te ne vide, ali zaboraviš da ti se vide noge. Misliš da je tata mađioničar koji ima čarobne moći da vidi nevidljivo a sve je jednostavno", reče moj ekspert za muški jezik.

"Dobro.... Šta ja sad da radim?", upitala sam eksperta dečije iskreno. Nije da sam nestrpljiva. Volim objašnjenje. Zašto neko nešto uradi ili ne uradi, zašto kaže javiću se kasnije pa se ne javi, zašto, zašto...? Sve me zanima. Daj mi odgovor i umiri moju radoznalost, samo mi daj odgovor jer bez odgovora nisam mirna. Šta je da je, samo reci. Napiši. Pošalji telegram. Javi. Ovo je 21. vek i ima n mogućnosti tamo gde postoji želja. Ostalo su samo izgovori. Kako ja nikad ne zaboravim? Zato što su mi ljudi važni i što mi je važno da poštujem tuđe potrebe.

"To te vraća na početak priče, draga moja. Mi, muškarci, volimo sigurnost. Da ste tu, bezuslovno, a onda tek nemamo potrebu da se javljamo i izveštavamo kao da smo na Mars otišli, u neizvesnu ekspediciju. Smiri se. Čovek je u gužvi. Ne može da razmišlja još i o tebi. Kad bude mogao, javiće se. Ne ponašaj se kao uvređena klinka", prevodilac je pokušao da bude ozbiljan ali se smejao kao konj sa novim zubima.
"Vidi.. Ja nisam nikome opcija, rezervni igrač, ne grejem klupu dok ga druga zabavlja....", brzina mojih reči je prevazišla brzinu mojih misli a to je opasno stanje koje vodi ka nuklearnoj reakciji, možebiti i letenju predmeta nadomak ruku. Ne može on tako. Ni prevodilac ni ovaj gorepomenuti, o kom nije ni ovaj tekst.

A onda se nešto preokrenulo. Smirila sam se, u sekundi. Hvala mu. Kao da je naišao talas koji mi je vratio tlo pod noge. Ne mogu više nego što mogu ali mogu da ne pravim dramu. Mogu da čuvam svoju Energiju i akumuliram je. Mogu da je okrenem u kreativnu, da radim nešto pametno a ne da ometam svog čoveka ludim mislima. Neverovatnu moć imaju misli. Privlače još negativnog ili pozitivnog a mi biramo. Kao da sam se uzemljila a do tad se držala za gole strujne kablove. Ne mogu više od toga, ništa tu sada ne zavisi od mene, ne mogu nikome da stavim telefon u ruke niti kažem da me zove. Mogu samo da umirim sebe i furiju okrenem u kreativu.

Nije mi više bio potreban prevodilac za muške izgovore. Bio mi je potreban ovaj put u središte sebe, da nađem svetlu tačku u svom srcu i povežem um sa njom. Napojena Energijom, umirila sam se. Javio se ikad ili nikad, nije do mene. Svako bira svoja dela. Ja biram da ne pristajem na tuđe izgovore ali da ih ne projektujem u glavi, pre nego što se dogode. Biram da budem srećna.

"E, a kako laže puž? Ako me pita ona tvoja da umem da joj prevedem...", rekoh prijatelju, cepajući se od smeha. Nije lako biti prevodilac drugog pola.

Foto: Internet


Comments

  1. Imam jednog takvog prijatelja i neko ne umije kao on što bih ja rekla da me sabere i vrati na tlo

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX