Praznik je sloboda

U prvoj polovini godine imamo više praznika nego u drugoj polovini godine. Bar onih zvaničnih, kad se ne ide na posao i ne rade škole. Obzirom da ne slavim ni jedne, radujem se samo slobodnim danima.

Kad sam bila mala, praznici su bili dani kada se mora. Kada je moralo danima da se smišlja šta ćemo da kuvamo, pa kada moramo da krenemo na plac, kada moramo da se vratimo i ostala moranja. Prva stvar koju sam ukinula, kada sam osvestila koliko sam morala kako drugi zapovedaju, je bilo ukidanje moranja. Ništa ja ne moram. Ni da slavim ni da se radujem ni da plačem kada ostatak sveta to radi i od mene očekuje uniformnost. Nije da ne poštujem autoritet. Ne volim moranje i prisilu i trpljenje. Sve je stvar dogovora, sa samom sobom pa tek onda sa ostatkom sveta. Isključivanje opcije moranja je jedan strašno moćan doživljaj. Posebno, kad ga prate bose noge i skinut brus.

Imam periode kada sam jako aktivna i one u kontri, kada me mrzi da govorim, a o nekim većim akcijama od umivanja i ne razmišljam. Svaki radni dan mi počinje alarmom za buđenje i, od tog momenta, kreće život kao na traci. Uhodanim ritmom, sve ono što moram. Malo me iznervira kad me neko, u podne utorkom, pita: Gde si? Na poslu, naravno, radim ono što moram i za šta dobijam platu. Jedan posao smenjuje drugi, zatim se ređaju kućne pa porodične obaveze i eto već zvona sledećeg alarma i moranja da ustanem na vreme. Što sam starija, to mi teže pada. Nekada sam se družila sa mnogo ljudi, bila dostupna za njihove tripove i beskrajne prazne priče, predugo. Sada sam baš fino selektivno socijalna. To znači da ne moram ni na telefonski poziv da se javim. Ne moram ni da slušam koju prijateljicu svekrva verbalno urniše već 20. godinu, jer sam se, u predhodnih 19, toga naslušala onoliko. Sada ne moram. Ne moram ni da čitam vesti. Ne zanima me više ništa dalje od onoga što je u mom opsegu delovanja, odlučivanja i izbora. Vesti su, ionako, sve osim lepe. Ko je koga ubio, ko je gde bacio bombu, ko je šta porušio, da li su navijači kluba A spržili bakljama navijače kluba B, koja pevaljka je skakutala u čijem krilu... Ma, baš baš me briga. Ništa ja to ne moram da znam a planeta će da nastavi da se okreće i u buduće.

Danas sam se probudila kad sam se naspavala. Danas nema kuvanja, nema odlaska u nabavku, nema kućnih poslova ni ispravljanja domaćih zadataka. Danas slušam rejv jer sam tako u mogućnosti. I kafu sam napravila onu iz kesice, i to sa hladnom vodom jer me mrzelo da je ugrejem. Sinoć nisam ni svetlo upalila. Od kad je pao mrak, nisam prekidala svoje hedonističko izležavanje i plovidbu mislima. Ništa me nije ometalo. Ni zvuk ni govor ni svetlost, nikakvo moranje. To je moj praznik. Luksuz da samo pustim i tihujem sa svojim mislima je najveći praznik i dar koji sebi mogu da pružim. Nema tog prvomajskog uranka ni roštilja ni bilo kakve akcije koju bih menjala za ovaj mir. Daleko sam od svoje kuće, obaveza, moranja, zvukova grada, porodice, svega i svih. Bukvalno osećam kako se svaka moja ćelija puni Energijom, kako se obnavljam i kako mi se puni zelena crtica kao u kompjuterskim igricama, kada glavni junak sakuplja jabuke ili dijamante i opet puca od snage. 

Praznik je kada sam srećna a ova dva dana sam srećna kao školjka na dnu mora. Neopterećena moranjima, živim po ritmu koji mi prija. Divno je kad dvoje umeju da ćute i kad oboje imaju pravo da se otisnu u svoje misli a da se niko ne oseća zapostavljenim jer je nastupila dramska pauza. Divno je kad za ručak imaš špagate sa crvenim sosom, nešto tako obično a tako zahvalno i srećno, a skuvao ih je Poseban po svom tajnom receptu. Divno je kad su tri praseta opet za stolom bez stolnjaka, svi imamo različite tanjire i svima je lepo i jednostavno i neopterećeno.

To je praznik. Kada sam sa onima koje volim, bilo gde na ovoj planeti, kada se smejemo i kad nas baš briga za sva moranja ovog sveta. Fantastičan je osećaj kada zaspim opuštena i probudim se opet srećna. Ne tako davno, nisam imala pojma koliko je dobro kada ispred vrata ostavim sve što drugi od mene očekuju i dopustim sebi slobodu. Praznik je kada ne razmišljam šta me sutra čeka na poslu, o poslovima koji će sutra da mi stežu omču oko vrata, o ljudima koji će ponovo da mi troše Energiju.
Praznik je ovaj momenat, sada i ovde. Mir i spokoj i misli koje, neobuzdane, lete kroz um i dalje, bez limita.


Foto: Internet




Comments

  1. Praznik je ovaj tvoj tekst. Mislim da svaka reč koju bih dodala bi samo razvodnila snagu rečenog.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX