Amarant

Ko se rodi van grada, grebe i rukama i nogama da se u grad preseli. Ne zanima ga lepota života u mirnijoj sredini, zelenilo, priroda. Još od malih nogu, kad se polomi ruka pa se mora na snimanje u gradsku bolnicu, opiju ga šarena svetla semafora i počinje da mašta o životu na betonu.

Izmisli da mu se ide baš u školu u gradu. Vikendom nema vremena da se vrati kući, ima da uči. Majka šalje kutije sa sirom i paradajzom, pohovane šnicle, domaća jaja i gibanicu žutu. Kući se ide samo kad postoji dobar razlog a i tamo uvek ima posla. I još nema semafora sa šarenim svetlima ni prodavnica koje rade 24h ni tržnih centara sa lutkama u izlogu. U selu postoji jedna prodavnica. Čega u njoj nema, bez toga se može i mora. Nemaš gde da, oko ponoći, kupiš napolitanke i čokoladno mleko a tad je baš za život stalo. Da ne pričam o apoteci, šta ako procuri nos a nema dežurne? Ne, vikend se troši u gradu. Džabe sav onaj čist vazduh i nezagađena priroda, trava da ideš bos kud te noge nose... U gradu je lepše, na betonu i asfaltu koji guta cipele, koliko je vreo.

Škola se završi, sad treba naći na posao. Ko je lud da se u selo vrati? Niko se nije školovao da bi opet čistio štalu ili čuvao krave, ustajao u 04h da bi na njivi bio pre svitanja. Posao među kompjuterima je život. Noć je da se provede u izlasku, pod šarenim neonskim reklamama da bi se dan proveo u konzervi energetskog pića koje ne dopušta da zaspiš. Ma, kakva letnja noć pod jorganom, u kući koju je deda zidao, koja je pola veka već otporna i na sunce i na sneg! Pun prozor zvezda, jer nema uličnog svetla, kome to treba? Grad je život. U gradu je sve. Tu se voli, mrzi, pati, mašta, tu je sve ono bez čega se ne može. Kome smeta beton i buka i saobraćaj i vriska do pola noći? 

Onda bude venčanje, bez rodbine sa sela. Njenima će biti nezanimljivi. Dok svakom kupi da se pristojno obuče, objasni protokol, da nema pečenih svinja ni razvlačenja kola među stolovima... Odradi se to nečujno i bezbolno. Medeni mesec mora da bude na egzotičnoj destinaciji, minimum Egipat. Konja da jašu, u selu, to je bljak. Kamila po sred pustinje pa slike na fejs, eto radosti! Utom, eto i nejači. To samo amarant i kinou tamani, ništa luka i krompira što je deda sadio a baba bi da unučetu spremi. Nije prskano, čistom vodom zalivano, za naslednika samo najbolje ali ne, kinoa pobeđuje. Mlada mama sve zna jer na Internetu sve piše. Sve. Najbolje. Samo organsko. Zato se na terasi gaji čeri paradajz. Da nejač jede neprskano. To, što ga kljune svaki golub i usmrdi svaki auto iz ulice, to se ne računa. Naspram onog od babe i dede, sa sela, to je sve bezveze.

Dođe vreme za igraonice. Ništa nema zdravije od zatvorene prostorije, u kojoj je svako od dece i roditelja prdnuo i kinuo. Bosonogi mališa srećan je na strunjači. Šta ima da trči bos po selu, po travi, ju ju ju. Taman da nešto stavi u usta, neku čistu travku sa proplanka! Da lizne zemlju, radoznalac mali, pa ima gomilu lepih igračaka! I ako se neko usudi da ode na vikend kod babe i dede, to su pripreme kao da se u 17. vek vraća. Krema za ovo, krema protiv onoga, gel za ovo, sirup za ono, kašice, keksići, pun auto. Babina supa od sveže tapnute koke, iju! Pa jel vi vidite koliko masti tu pliva, na vrhu! Kakav batak u ruku, bre, to mora da se blendira bar dva puta, dok skroz ne izgubi i teksturu i ukus, pretvarajući se u penu neke materije koja u prirodi ne raste. Prskanje crevom, na dvorištu, bosih nogu kroz blato bez aditiva i stakla, valjanje niz brdo? Ju ju ju! Ne, nemojte da nam pakujete džem ni kompot, mi izbegavamo te šećere, ni čvarke nemojte. Da, razumemo da su od vaše svinje koju ste na flašicu hranili i odazivala se kad je imenom pozovete ali mi ne jedemo masno, samo organsko iz Maxija i te kinoe i amarante. A vas će taj holesterol da ubije, znate... 
Kao da ovi što jedu amarant ne umiru.

Povratak u grad, trk u park, nema ništa bolje od peska kog je upišala svaka mačka. Jao, dušo, vidi ovo, hajde da idemo! Duši je duša u nosu. Pojeo bi on, opet, malo kevine gibanice i onih čvaraka ali eto, oni sada udaraju samo po amarantu i papaji pa od papanja onoga što voli nema ništa. Ako njegova žena kaže da se jede samo zob i nori alge, jede se samo zob i nori alge. Valjda znaju ti sa Interneta, zašto tako treba. I da se sve to propere u zeolitu, pospe godži bobicama, narenda se od gore malo kokosa i eto ručka prste da poližeš! A ona pohovana svinja, kod keve, ostade samo u bludnim mislima.

Na letovanje se mora na grčko ostvo a na zimovanje na Kopaonik. Roditelji na selu su sve stariji, kuća sve više propada. Nema ko ni da poređa crep ni da očisti lišće iz oluka, nema ko da počisti podrum. Džem se više ne kuva. Za njih dvoje dosta je tegla godišnje. Ni rakija se više ne peče. Šljive trule na zemlji, svake godine sve više. I njemu je strašno kad ode i vidi kako sve propada, pa zato ide do jednom u godini. Računa, ono što ne vidi, ne dešava se. A selo vapi za dečijom grajom, za pravljenjem kolača od blata, za vraćanjem rumenila u sve te obraze koji su, odavno, bledi i providni. Tu nema tuš kabine, ni wifi ni kablovske tv, argumentuje mu žena. Ti ceo dan samo radiš, cepaš drva, kosiš, kopaš, a mi se smaramo i neću da idemo. Zlatibor je 100 km dalje i ima sve i ja ću da uplatim da dete i ja idemo a ti kako hoćeš. Mogu drugi da te služe a možeš ceo odmor da služiš ti. Hej... Da sluga budeš u kući svojih predaka, gde si se rodio i odrastao u čoveka, bez kinoe i pasiranog avokada? Na Zlatiboru imaju izlet, ide se u šumu da se grli drveće i hoda po opalom lišću, prijaviću nas za to, reče gospođa. Treba nam detoks od stresa, konstatovala je jedući chia semenke u organskom jogurtu. 

Njega napade nekakva tuga. Zamirisala mu je kevina pita i supa sa dva prsta masti, po vrhu. Zamirisao mu je hleb iz peći, one na dvorištu, gde je baba pekla sve. Ne verujući šporetu i struji, samo drvima i to ne bilo kojim nego onim od ispod kuće, pored bunara. Time se ložila peć a mirisalo je sve beskrajno lepo. 

Amarant ne miriše uopšte. Ni chia, nema ni miris ni ukus, liči na cement. Jebeš ovaj gradski život, pomisli i pusti svoju tugu kroz njive, iza bloka zgrada.



Foto: sa mog prozora, jednog leta

Comments

  1. Moram da pojasnim.. Amarant je metafora za sve male različitosti, koje postanu velike. Ovo je priča o životu koji se izgubio između korena i listova.

    ReplyDelete
  2. Мени појашњење није било потребно. Уживала сам у тексту. Хвала <3

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala, Suzo, nisu svi razumeli poentu.

      Delete
    2. Нажалост. Претпостављала сам да нису сви разумели, и да си зато морала да појасниш ;)

      Delete
  3. Žalosno je što je sve istina...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Retki imaju hrabrosti to da primete. Hvala, Su.

      Delete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX