Ronjenje bez daha

Slomila sam se i tonem. Osećam kako delovi moje duše, tek sastavljeni u magični mozaik, padaju i rasprskavaju se u hiljade delića. Providni su. Nema mrlja od krvi. Samo brdo polupanog stakla, svuda oko mene. Kao da sam bila sakrivena u velikoj tegli, koju je neko mlatnuo maljem a, zatim, porušio mog Sneška i izgazio leju sa lalama.

Najbolje od svega je što puštam da emocije prolaze kroz mene. Trenutno se smenjuju tuga, poraz i oprost. Povredili su me nečije nečinjenje i reči, koje su trebale da zvuče šaljivo. Proizvele su isti efekat kada sam, pre četrdesetak godina, pala na staklo od polupane flašice Tuborg piva. One male, debeljuškaste, braon boje, što je ličila na Mišlen logo. Komadi stakla su se zaboli u moje desno koleno. Nisam plakala, ni tada. Došla sam kući, sa svim tim braon staklićima koji su virili iz mog kolena. Mama je bila dežurna, u Domu zdravlja. Tata me je odvezao. Mama je plakala, dok ih je vadila. Ja nisam. Ličila sam sebi na ježa. Braon komadići stakla su se presijavali, pod zrakom sunca koji se probijao kroz prozor u sobi za intervencije. Nisam sigurna, ne sećam se najbolje, ali mislim da sam želela da ostanu u mom kolenu i da mi, isti takvi, izrastu po celom telu. Svidela mi se ideja da imam bodlje, koje lošem ne bi dozvolile da mi priđe. 

Zaraslo je. Ostalo je par crtičastih malenih ožiljaka. Možda i nisu ostali, možda ih samo ja vidim. To sada nije važno. Nečije nepromišljene dve rečenice juče su me dočekale nespremnu. Znam da im namera nije bila takva. Znam i da bi se, onaj ko ih je izgovorio, sada izvinjavao da nije tako mislio. Da li je, uopšte, mislio? Odrasli ljudi ne smeju da govore nepromišljeno. Reči povređuju. Staklo, od polupane flašice, nije se namerno i svesno polupalo da bi mene povredilo a ove dve rečenice bile su namenjene samo meni, u tom trenutku. Ostatku Univerzuma ne bi nanele nikakvu štetu. Meni jesu.

Reče mi, sinoć, jedan anđeo (koji, bez greške, hvata moje vibracije iako je na drugom kontinentu).. Zakopčaj pancir bolje. Neću pancir da nosim. Ako ga jednom, ako ga samo jednom budem navukla, pretvoriću se u armadilja. To je malena životinja koja se sklupča u loptu sa oklopom, kada se uplaši od grabljivca. Ne menjam svoja stanja često. Ostala bih, tako u oklopu, duže nego što mi je potrebno. Svidelo bi mi se. Da, bila bih bezbedna od napadača ali bih sebi uskratila slobodu a to ne dam. Nikome. Sloboda je moje stanje uma i druma. Ako nju izgubim, gubim sve. Ne dam.

Mnogi, oko mene, odustali su od ljudi. Neki od straha, neki zbog ožiljaka, nekima se još nije osušio lepak od lepljenja svega što su im drugi polupali. Nikad povrede ne nanose ljudi koje ne poznajemo. Uvek oni, u koje imamo poverenje, koje volimo, kojima verujemo. Krvni srodnici, na primer. Daju sebi slobodu da pričaju neodmereno, misleći da su njihove šale smešne još nekome osim njih. Ne zameram. Praštam. Ne krivim ni sebe, jer su me dve rečenice rastavile na partikule. Raduje me što imam luksuz da sebi dopustim da tonem, baš kao komadi polomljenog stakla, kada se flaša razbije o brod pa oboje prsnu. Brod, jer je verovao da je veliki i jak i da mu, mala flaša razbijena o pramac, neće naneti štetu a desi se, nije nemoguće. Tako je i sa ljudima. Savladamo ozbiljne probleme i drame a pokidaju nas bezvezne reči, izrečene bez mnogo razmišljanja o posledicama. 

Volim da se prepustim vodi. Da me nosi, da osećam kako tonem, ka dnu, sedeći u udobnoj fotelji. Na dnu su biseri. Što pre dodirnem dno, pre ću da se odbacim nogama i krenem ka površini, po jak udah reskog vazduha. Biram da ne nosim pancir, nikada. Ne zameram ljudima koji su se, u pancir, izolovali od ostatka sveta. Ne zameram ni onima koji su se utegli a, po oklopu, nacrtali srca i cveće i mace i zeke. Njima je teško. Meni nije. Ja sam oprostila. Dno mi je sve bliže. Nazirem ga, kroz duboku vodu u kojoj sam danas. Modra je i hladna, ne smeta mi. Beli pesak, na dnu, je blagoslov dodirnuti. Ne bi ga školjke odabrale, da nije čaroban. Kako hladnoća dubine raste, znam da me, samo par metara deli od jakog odraza, sa obe noge. Ne trebaju mi biseri iz školjki. Imam svoje bisere, na tlu, raduju se momentu kada ću da izronim.

Površina mi, nikad pre, nije delovala tako jasno. Dokle god vidim Sunce, znam da radim najbolje za sebe.


Foto: Internet






Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX