Besplatan koučing

Ćerka i ja, gradski autobus, Beograd. Sedimo, srećne što nismo dugo čekale. Decembarski mrak nije baš najprijatnije vreme za stajanje na stanici. Nema gužve, to je dobra vest. Ispred nas su jedna od vrata. Ulazi čovek, nosi prilično veliku i tešku kutiju. Organizuje putnike gde ko da se pomeri, da bi njegova kutija dobila dobro mesto. Seda na sedište pored.

Autobusom počinje da se širi miris alkoholičara. Ne miris piva, iz konzerve u njegovoj ruci, već miris očajanja koje izbija iz njega, pomešano sa mirisom pića i znoja. Prilično neugodna kombinacija. Par ljudi se sklanja u drugi deo vozila. Sedimo i gledamo svoja posla, što bi se reklo. Novi putnik željan je publike. Počinje svoj monolog usmeren na jednog od putnika. "Odakle si ti, a?", povika. Ovaj, zbunjen, vidi se po izrazu lica da nije baš očekivao pitanje. "Iz Zavidovića, što?"

"Zemo, a znaš li?".... Kreće nabrajanje valjda likova valjda iz Zavidovića. Ovaj smrmlja nešto a naš glavni junak zapeva tužnu pesmu "Znaš li vojvodo.." Ne znam tekst pa nisam upamtila. Ovaj drugi pobeže, na sledećoj stanici. Na mesto do pevača, kom je pobegao jaran, seda mlada devojka. Dvadesetak godina. Do nje, očigledno, starija sestra. "Je li, mala, a koliko ti imaš godina? Oćeš malo piva, jesi punoletna?", upita je. Devojka šokirana. Ni da progovori ni da ćuti. Lik koji sedi do moje ćerke prelazi u pozu pit bula, spreman da brani devojačku čast, ako bude potrebno. Naš glavni junak nije imao loše namere, sasvim sigurno. Kako devojka nije htela pivo, on otpi dobar cug i obrisa usta rukavom. Predstava se nastavlja.

"Vidiš ove ruke? Ja sam varilac. Radim za Kineze. Plaćaju 4 EUR sat. Imam 64 godine. Mladi to neće da rade. Kako koji dođe, ja mu pokažem, posle tri dana pobegne. Kaže, težak je to posao. A svi bi da guzicom ne mrdnu, svi bi na te kompjutere. Neće se gvožđe zavariti samo, ja da ti kažem. Nema više građevinske škole, nema naše građevinske firme, naše. Zar pod stare dane, u Srbiji, ja moram da radim za Kineze, deco?" Natera me da se zamislim. Provirilo je razočarenje, iz njega. Sve je u pravu. Mladi neće da rade teške poslove a starih zanatlija je sve manje. Gledam mu ruke. Oprljene, crno oko nokata. Neće to od sedenja za kompjuterom, pomislih.

Na sledećoj stanici devojke odoše. Ulazi novih par putnika. Među njima, jedan prilično zbunjen dekica. "Koji je ovo autobus?", pitao je, kao da je iz NLO upravo ispao. "Sjedi jarane, ovo ti je 95 a ja idem do poslednje stanice ali ne na onu nego na ovu stranu. Vidiš ovu kutiju? Puna je mesa. Osušio mi jedan....". Ovaj zbunjeni sede, vrpoljeći se oko sebe. "Šta ti je, bolan, sedi mirno", dao mu je instrukcije čika sa pivom. "Izgubio sam ženu", reče ovaj i nastavi da se okreće. "Kako si izgubio? Umrla?", uozbilji se lik sa konzervom Zaječarskog. "Ne, trebalo je da i ona uđe u autobus a ne vidim je", odgovorio mu je ovaj, mireći se sa novonastalom situacijom. U poređenju sa mogućnošću da je izgubi u busu i da je izgubi trajno, ova prva mu više nije izgledala tako strašno, činilo se.

"Hajd', pusti sad ženu. Nađi drugu. Znaš li koliko ima žena? Da biraš, jarane, da biraš!"
"Neću drugu, hoću svoju ženu a ne vidim da li je ušla u autobus".
"A što ti njoj ne staviš onaj đi pi, pa je lepo pratiš? Kažu da to ovi novi telefoni mogu. Ja nisam probao. Moja je žena u Bosni, znaš. Nego... O'š piva?"
"Neću, hvala".
"A što? A o'š malo suvog mesa? Vidiš ovu kutiju, to ti je sve moje".
"Ma, neću ni pivo ni meso, ne znam gde mi je žena!"
Svi se zabrinusmo. Došlo mi da mu ponudim da pozovemo ženu, možda stvarno nije ušla. Ko zna da li je, uopšte, pošla sa njim.

"Jarane, ja sam radio u velikim firmama, u Rusiji sam radio, i u Austriji. Panjimaješ? E, ali morao sam se vratiti. Nema tamo moje Bosne ni moje Drine", reče pa popi još malo piva. Pažljivo sam ga gledala. Njegov pogled je rekao da je, baš u tom momentu dok je autobus jezdio kroz decembarsku noć, od Brankovog mosta ka Novom Beogradu, on zamislio svoju Bosnu i Drinu. Ko zna kud je odlutao... Dođosmo do Ušća. "E, pa, idem ja, moram da nađem ženu, zdravo", reče finiji gospodin i ode prema vratima. Kako je kročio iz autobusa, kaže ovaj (manje fin): "Zapeo da je nađe pa da je nađe... Ko da je teško novu naći... Jarane... Stani, da ti dam pare pa kupi sebi pivo, ako ti ne valja ovo moje...". Ona konzerva piva, izgleda, nema dno. Posle svake filozofske priče sledi duži cug.

Bus kreće kroz novobeogradske bulevare. Pored jarana, koji je ostao, seda mlada žena. Što bi deca danas rekla, napičena. Usne izobličene silikonom, grudni koš poprilično štrči od tela a u kosi ima više veštačkih dodataka nego što je prave kose. Nešto kao kopija Barbike, samo prilično estradno našminkana. Lik koji sedi pored moje ćerke, onaj iz poze pit bula, ispod obrva posmatra nastavak priče. Postalo je jasno da ovaj ne pravi probleme. Pivski junak priča, melje, ne zatvara usta. Ćuti samo kad cuga. 

Devojka se premišlja, da li da ustane ili da odustane. Obzirom da sede okrenuti ka meni, gledam njene vidno neudobne špicaste čizme. Nije ni čudo što se zaletela da sedne, ono žulja i pogled. "Hoćeš malo piva?", ponudi je, sad već u maniru dobrog domaćina.
"Na, uzmi, znaš kako je fino 'ladno..."
Devojka koluta očima, skoro da se čuje kako se okreću.
"Aaaa, što si ljuta? Mora da te je dečko ostavio i oženio neku drugu. Šta da radiš, sve ti je to život. Ali nemoj ti sad da si na kraj srca, moraš dalje. Zapamti, uvek ti biraj, ne daj da te biraju i sve će biti dobro. Živeli!" Devojka trepće prilično čudno. Da li je stvarno neko ostavio ili su joj se umrsile veštačke trepavice, ne znam. "A što si tako mršava? Jedeš li štogod? Hoćeš malo suvog mesa?"
Ovoj više nije do života. Očas čovek izvadi nožić iz džepa. 

"Da ti odsečem malo?", krenuo je već ka kutiji.
"Ne treba, hvala". Shvatila je da je bolje da fino odbije.
"A znaš li da je u Pančevu samo jedna poljoprivredna škola ostala? Niko više neće u poljoprivrednike, niko neće da radi... Duša me boli...." Ovaj čovek je navikao na težak rad. Ne na ono "Misli dobro i sve će ti doći samo". Jedino nesreća dolazi sama. Sve izgleda kao radio mono drama. Niko se ne nastavlja na priču. Ovaj priča sam sa sobom i za sebe. To što u busu ima još putnika, ni malo mu ne smeta. Jeste, zveknulo ga je pivo ali nije loš čovek, čini se. Bar je svakog, ko je seo do njega, ponudio, što pivom što suvim mesom. Pit bul drema. Pogledam ga povremeno. Oči su mu skoro zatvorene ali je, ipak, u pripravnosti. Ne znamo za šta ali deluje prilično odlučno da spreči svaki mogući incident. Devojka ustaje i kreće prema vratima. Matori se baca ka njoj... 

"Eee, stani, da ti dam pare da kupiš sebi farmerke... Pa, gde ćeš u tim poderanim, zimsko je doba, najavili su sneg.. Je l' ti zna mater da ideš poderana?"

U busu tajac, iznenada. Društvo se proredilo. Ćerka i ja izlazimo. Nije pod utiskom priče. Sve vreme je slušala muziku i bila u nekom svom svetu, daleko od surovog, beogradskog. Kod kuće nas dočekuju moji stari roditelji, željni priče. Posle pranja ruku, krećem da kuvam ono što ću sutra da nosim na posao. Ulazi deda, samo da pije vode. Sklanjam se. Izlazi na druga vrata. Nastavljam da mesim hleb. Ulazi baba. Vreme je da pije lekove. Sklanjam se. Ne smetaš, kaže. Nema frke, kažem. Vraćam se hlebu. Razmišljam o čiči iz busa, koliko je imao nameru da sa svakim podeli svoje pivo. Da bude dobar, jaran. Baba se vraća, posle 20 sekundi. Da popije još jedan lek i da kaže kako je u Francuskoj sranje. Opet se sklanjam. Nikako da umesim svoj raženi hleb. Ćerka urla iz kupatila, da joj donesem majicu. Nema problema, nastaviću da mesim čim i to završim. Da ne pominem da, svaki put kad prekinem, nosim sa sobom vanglu u kojoj mesim jer mi je ruka u testu... 

Za razliku od mojih ukućana, koji samo ispostavljaju zahteve koje treba ekspresno da rešim, lik iz busa je svima nudio pivo i savet. Delio je, ni od koga nije uzimao, ništa. Svakome je ponudio nešto svoje a meni, moji ukućani, samo otimaju prostor i vreme. Niko ništa ne daje. Pomislih na njega. Valjda je stigao kud je pošao, sa onom kutijom punom mesa, kako reče. Umesto piva, koje niko nije hteo, svakome je dao po deo svoje filozofije. Ma koliko je, u prvim trenucima u busu, izgledalo neprijatno i neprirodno, on je delio ono što ima. 

Kako reče onoj devojci... Uvek ti biraj, ne daj da te biraju i sve će biti dobro. Poslušaću ga, možda naučim da biram da svojim ukućanima kažem NE, da im kažem da mi smetaju ili da se strpe par minuta. Hleb mesim, zaboga! Neka uzmu malo piva. Izgleda pivo uspešno deluje, na sve slučajeve. Ne može da smeta, naročito ako se podeli, od srca. I, stvarno, kud je ona cura pošla, sa rupama na farmerkama a decembar je?




Foto: Internet






Comments

  1. Divan opis beogradske svakodnevice koju malo ko ume da ovako dobro opiše i da u njoj još prepozna dobro, a ne bljak. Volim ovakve realne pričice.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX