Čedo moje

Mama, daj mi pare za kartu, hoću da idem na koncert a još danas su promotivne cene, reče pile moje, pre par dana. Ne može! Daću ti ja po nosu, a dvojka iz istorije će sama da se popravi, jel? Ona glasno prevrnu očima. Mama, nas pet iz odeljenja idemo, u čemu je problem? I ja se zapitah, u sebi. Kud ćeš, pomislih, u tu gužvu raznih manijaka i pijanaca i budala, pa tek ti je 13 godina! Mene roditelji nisu nikad pustili na koncert. Otišla sam na prvi, 20 mi je bilo, tad više nisam tražila dozvolu da idem. 

Iskrala sam se iz sobe i pozvala Njega. On je pametan i obučen da razmišlja u kriznim situacijama. Ja, kraljica smirenosti, upravo sam se pogubila. Objasnih mu u par nepovezanih rečenica njen naum. Kaže... U redu, poslaću nekoga da bude ispred hale, ako joj nešto treba da joj se nađe. Mislim se... Lako je tebi, tvoja ćerka ima tek 11 godina, još gleda Pepu Prase. I još kaže... Hoćeš da ja odem po njih? Pa taman da voziš pet maloletnica u autu registrovanom za četvoro, da li si ti normalan??? Tek tu mi je pocrnelo pred očima. Pomislih na sve što sam, do svoje 49. godine, doživela na koncertima i beogradskim ulicama, posle koncerata. Uopšte mi se nije svidelo.

Dobroooo... A čiji je koncert? Reče mi, ne umem ni da ponovim. Sve neka imena, što zvuče kao sorte GMO krompira. Bre, dete, da li vi umete da slušate neku pristojnu muziku, prozbori pećinska žena iz mene? Isto pitanje je meni postavljala moja baba, pre 30 i kusur godina, sve uz komentar da su svi ti narkomani i lezilebovići a ne umeju ni da pevaju. Baba je, inače, bila članica prevačkog društva, dvadesetih godina prošlog veka. Nikako nije kapirala moj muzički ukus, baš kao što ni ja ne kapiram ćerkin.  Dadoh se u pretragu po netu. Vo imja oca, kakve su to face a tek tekstovi... Mi pijemo pa ćemo da se drogiramo pa ćemo da se bijemo sa onima iz drugog bloka i sve kao nešto a ništa. Iskreno, ni ja nisam baš išla do detalja svih tekstova bendova na čije sam koncerte išla ali sam uživala u atmosferi! Što ja volim da idem na koncerte!

Ona se šminkala i spremala duže nego što će koncert da traje. Kad je, konačno, izašla iz kupatila, pogledam a ono.... Devojka. U kupatilo je ušla devojčica i izašla je devojka koja, hej, ide sa društvom na prvi koncert. Pitam, kako idete? Busom. A kako se vraćate? Pa možemo i peške, nije to daleko.... Grom i pakao, kako nije daleko, posle 23 h da se same vraćate kroz bespuća Novog Beograda, uhapsiće i vas i sve roditelje što vas puštamo napolje u to doba, ako vas ne pojedu kerovi lutalice, krokodili novobeogradski i šakali, npr. Ne može. Neko od roditelja mora da vas čeka! Mama... Ložim te, Isidorin tata će doći po nas. Ufffff... 

Ana, ponesi maramice! I nemojte da pokušavate da unesete vodu, to je zabranjeno, i nemojte da koristite toalete tamo (jer ćete da vidite koješta što još ne treba da vidite) i sva sam bila u ograničenjima njenog kretanja, kada se poprskala parfemom (mojim, zato ga prska oko 20 puta), nežno me poljubila u obraz i otišla da se nađe sa drugaricama. Zapalila sam cigaretu i utonula u misli. Vodila sam je na Kolarac, slušala je Filharmoniju, pa kako može sad da ide i sluša te.... Divljake?! U pravu je dete, ponašam se potpuno neuračunljivo i besmisleno ali moja beba ide na koncert! Kapiram da ima 13 godina i da je više ne zanima bumbar koji se zakleo u cvet i u med ali znam i da ih, na koncertu, vreba koješta za šta su još male. Objasnila sam joj da će biti ispolivane pivom, da ne paniče, da ostanu u grupi, da paze da ih ne izgaze, da se nikako ne saginje, sve sam joj objasnila i u sebi se prekrstila da me posluša. Znam koliko je odgovorna a još bolje znam koliko je radoznala i misli da je velika.

Ah, jednom mora da bude prvi put, pomislih dok sam izvlačila dasku za peglanje. Treba skrenuti misli i ispuniti bar naredna 4 sata, dok odu pa koncert pa povratak... Puštam Partibrejkers jer ona nije tu, da mi gunđa kakve budalaštine slušam. Peglam njene majice, to je ista daska za peglanje na kojoj sam joj peglala pelene i benkice i sve do sada, daska na kojoj sam merila veličine i kako raste. Pomešala su mi se osećanja ponosa, koliko je lepa i pametna i snalažljiva, koliko je porasla, ljutnje što ima 2 iz istorije a pustila sam je na koncert (mene bi majka, i danas, kaznila da ne mogu da idem), straha da li će neko da im sipa nešto u piće koje znam da neće da piju, da li će neko da ih ispoliva pivom a ova moja da skoči da mu objasni da to tako ne može... 

Zove On. Da li je otišla? Jeste. Da li ti treba nešto? Kafa i pelinkovac, može bez kafe, kad već pitaš... I, kako reče, jel ti zgodno da pošalješ nekoga da bude u reonu, tek da ne brinem? Ne, ne treba ti da ideš... Ma ne, ne dolazi po mene, nećemo da se obučemo u crno i vršimo prismotru iz auta parkiranog u žbunju... Da, da, dobro sam samo mi se nešto manta... Aman, miruj, ne treba da stražariš ispred hale, ništa strašno se neće desiti... 

O, bože, pa ovo je tek početak nove faze njenog odrastanja. Stalno neke nove faze, taman jednu magistriram kad eto nove, sa novim strahovima i iskušenjima. Sutra će poželeti da ima dečka, pa da skače sa bandžija pa ko zna šta sve... Pa, ne umem ja to, ja sam žena u godinama i nisam adaptirana na takve stresove.






Comments

  1. Imam slične strahove 😊 Bila je situacija u sedmom razredu:"Nas dvoje ćemo u bioskop." I moja panična reakcija:"A šta ćete tamo da radite?" 😁😂

    ReplyDelete
    Replies
    1. Pa jeste, što lepo ne gledaju na YT kao sav svet :)

      Delete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX