Priče iz drugog braka IX

Volim kad odem do zgrade u kojoj moj muž radi a on je na poslu.
Kao blesava, stojim preko puta kapije i čekam ga. To je moja neopisiva radost. Portiri već navikli, vide neku ludu koja se trese od sreće kad njen čovek naiđe. Priznajem, nekad odem samo da bih ga poljubila. Iako mu to pravi probleme, jer ne može uvek da izađe, ja umrem od sreće svaki put.

Preko puta je kafić sa odličnom kafom. Beše subota, čekala sam ga pre njegovog odlaska na posao. U međuvremenu, pola Beograda sam prošetala, tresla me jeza, bila sam na kafi sa prijateljicama a i završila nabavku na pijaci. Bundeva je jedna prilično velika... bundeva... i komad od 2 kg je toliki da sam ga utrpala u ranac, fino ušuškala u pola kile spanaća. Normalne žene nose fine tašnice a ja, kao na front da idem. Imam i ja šminku, kao te dame ali imam i 250 gr ključeva raznih, švajcarski nožić i još bar 200 grama šarenih privezaka za ključeve. Svaki je draga uspomena. Nije mi problem da pobacam ormare, garderobu, knjige ali se od tih privezaka nikad ne rastajem.

Sačekala sam ga u kafeu. Potpuno sam luda od radosti, kada naiđe. Imali smo vremena samo za kratku kafu. U nekom momentu, popela sam se na sprat, do toaleta. Iznad lavaboa je bilo svetla ali u wc-u nije. Taman nađoh prekidač, pritisnem i nestade struje. Naravno, u toaletu mrak kao u rudniku, ne znam gde je levo. Taktilnom metodom sam odredila gde je šta, eto, toliko je bio mrak. Jedva sam se dočepala vrata i izlaza. Osmotrih se dobro, da nisam povezla, sa sobom, rolnu toalet papira ili tako neki suvenir.

Žarko se spremao da plati i da krenemo. Na kasi red. Ja, kao sa druge planete. Svi hukću, u jaknama, unutra vruće, napolju takođe. Nervoza na nivou.
"Što je ovakva gužva?", - pitala sam ga.
"Nestala je struja i kompjuter se zaglavio pa čekamo da proradi", - reče Žarko mirno.
Aha... Nestala je struja... Pa, ja sam škljocnula onaj prekidač i tad je nestala struja.... Ups... Bolje da ćutim. Onaj svet, na kasi, postaje nervozan. Konobarica resetuje, kupka po onoj tastaturi, tehnika se ponaša kao jogunasti magarac. Nema izlaska dok se ne plati a ne može da se plati "... jer je neka budala izazvala nestanak struje", kako reče neko iz reda na kasi.

Jedan od onih momenata kada je bolje praviti se da nismo tu. Tačnije, pametnije je glumiti ludilo. Naravno, đavo me bode repom tačno u reči. 
"Ljubavi... Ja sam samo pokušala da upalim svetlo....", mumlala sam tiho. Tek tada sam videla komešanje iza svojih leđa. Stariji, proćelav čovek sedeo je na podu dok su ga prskali vodom. Izbezumih se od straha. Možda sam izvršila pokušaj ubistva a da i ne znam. Grom i pakao i kakao. A samo sam htela da upalim svetlo.

"Ljubavi.... Da li sam ja baš malopre ubila ovog čoveka, kada sam pokušala da upalim svetlo u toaletu?", pitala sam, a život mi se odmotavao pred očima. Ako je skroz mrtav, ja ću na doživotnu, zbogom sva naša putovanja i sve što smo planirali da proživimo zajedno. Šta detetu da kažem??? Celog života će da je prati etiketa da je ćerka ubice iz prekidača za svetlo. Ubih čoveka neznanjem. Ko mi je kriv što sam iz fizike imala 2.
"Ma, kakvi, sam se ubio. Samo ga gledam šta radi, kako prčka po struji, prevezuje žutu i crvenu žicu, dobro nas sve nije ubio", - reče moj pametni muž.
"Znači.... Nisam ja ništa kriva, jel da?"
"Nisi, ljubavi".

Otrčah ponovo do toaleta. Noge su mi bile kao od pudinga. Jupi, nisam ubica!
Sad je bilo lako, sad i u mraku umem da pronađem gde je šta.
Neću na robiju.
Idem kući, da pravim pitu. Nedelja je. Valja napraviti kolače, prineti žrtvu bogovima, bar u vidu vruće bundevare.



foto: Pixabay/Internet

Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX