Priče iz drugog braka XI

Narednih dana, moj muž je bio istraumiran saznanjem da će da postane deda.
Nemam ideju šta je očekivao, da ga Jovana pozove i pita da li mu odgovara da postane deda ili da odlože na par godina, dok ne bude spreman? Ili mu, bar, ne porastu uši na odgovarajući format.

"I, šta mi sada treba da radimo?", - pitao me je Žarko. Vidno uznemiren.
"Mi treba da doručkujemo. A vi?", - pokušala sam da mu skrenem misli.
"Sanja, ozbiljno te pitam. Šta mi sada treba da radimo?"
Nisam se šalila, za doručak. Nismo mi napravili bebu i treba da čekamo da se deca jave, objave i traže pomoć ukoliko im treba. Ja sam za to da se mladima ne mešamo u život čak ni kada to od nas očekuju. Nije lak teret odgovornosti, jesu mladi ali ako umeju da prave bebu umeju i da nose ceo paket.
"Da krečimo?", - pitao me je, musav od ajvara i uštipaka.
"Što mi da krečimo, srećo?", - odgovorih, musava od džema i uštipaka.
"Ženo, da li ti umeš da krečiš?"
"Jok. A ti?"
"Ni ja", - reče i udavi se u sledećem uštipku.
"A, da li umeš da dletuješ?", - pitala sam.
"Ne kaže se dletuješ nego gletuješ", - ispravio me je.
"Ne umem. Ne umeš ni ti. Nema potrebe da to radimo. Kreči se kuća u koju beba dolazi a ne babina i dedina", - rekla sam, neoprezno.
"Ahahaha, tu sam te čekao... Baba, baba", smejao se moj najdraži.
"Deda, rastu ti uši, lakše malo", našalih se.
Odmah je otrčao do ogledala. Za svaki slučaj, da proveri.

"Ženo, idem ja da se ošišam. Kupiću krmenadle i zelenu salatu, usput, pa pravim ručak kad se vratim", reče moj veliki dečak i poljubi me, na izlaznim vratima. Odlično, pomislih, taman imam vremena da sredim kuću. Naš mali stan je bio bombona za sređivanje. Kad je domaćica vredna a muž dobar, čišćenje kuće nije obaveza nego zadovoljstvo. 

Pored mog radnog stola nalazi se stara drvena stolica. Preživela je, ta stolica, i promene vlasti i imena države, i mog prvog muža i ćerkino prohodavanje i đihanje... Svašta. Zvala sam je "Stolica za mrtve i ranjene". Na nju sam odlagala džemper jednom obučen, suknju od koje sam odustala jer nisam našla čarape, šal sa izvučenom niti, sve ono što sam izvadila iz ormara ali je trebalo da ode na pranje (mrtvi) ili je moglo da se obuče još neki put (ranjeni). Muž mi je kupio Daewoo usisvač. To je bilo zezanje jer ista firma proizvodi i automobile pa, kad je rekao da je kupio Daewoo, pomislih na novi auto. Jeste bio četvorotočkaš ali usisivač i to onaj što čupa parket i iz stana ispod nas. Dok smo se Daewoo i ja zavlačili po ćoškovima, jureći prašinu, kabl se upetljao i povukao stolicu. Pade na parket i polomi se načisto.

Jao! Šta sad? Da je imobilišem daskom i zavojem? Izgledala je bespomoćno, kao kineska slagalica rasuta po podu. Odjednom je izgledala mnogo staro i jadno. Očas se pretvorila u gomilu drveta. Pozvala sam Žarka, kroz suze. Nije normalno da neko plače zbog polomljene stolice ali to je bila stolica za mrtve i ranjene, rekla sam mu, iako se veza prekidala dva puta. Ne vezujem se emotivno za predmete, samo je ta stolica bila posebna, valjda što je toliko država i vlada promenila i trajala duže od svih njih.

U roku od pet minuta, Žarko je uleteo u stan.
"Gde su mrtvi i ranjeni, ljubavi?", - rekao je, u jednom dahu, skidajući jaknu i zavrćući rukave košulje.
"Pa evo  vidiš, samo se složila na patos..."
"Nema mrtvih i ranjenih?", -  bio je iznenađen.
Aman... Odakle meni mrtvi i ranjeni?????

Objasnih mu šta se desilo, da se upetljao kabl od usisivača... Samo je seo na pod.
"Ženo, ja sam za 4 minuta stigao sa Bajlonija, da li si ti normalna???", - pitao je, malo ljutito.
"Što ja da li sam normalna, da li si ti normalan kad voziš tako zbog jedne polomljene stolice???", sad sam i ja bila ljuta. Šta viče na mene? Lepo sam rekla da se polomila stolica za mrtve i ranjene.
Sad sam i ja sela na pod.
Hladan onaj parket... Još treba bešiku da prehladim.
"Ljubavi, da li ćeš uspeti da je popraviš?", pitala sam ga, kao da je reč o najskupljem komadu nameštaja u našoj kući. Stvarno sam volela tu stolicu.
"Da li postoji nešto što ja ne umem?", - pitao je moj heroj.
Postoji, pomislih. Ne umeš da me lažeš i da me razočaraš, onako kako su to umeli neki pre tebe. Ne umeš ni da voziš bicikl ali to sad nije tema.

Do popodnevne kafe, stolica za mrtve i ranjene je bila popravljena. Uz kafu smo se dogovarali u koju boju da je ofarbamo. Kad stigne beba, da je stara stolica dočeka, kako dolikuje. Tirkizna će biti, kao more, kao nebo, kao sloboda! Radujem se. Biću... Skoro baka! Baba može da bude svaka žena a baka samo ona koja se raduje unučetu, makar i ne bilo od njene nego od njegove ćerke. Baka, koja spava sa dedom kog obožava...



foto: Pixabay/Internet



Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX