Jedanaestifebruardvehiljadešesnaeste

Postala sam komplikovana žena. To nisu primetili samo ljudi oko mene, što je najgore, primetila sam sama. Počela sam da ćutim i taložim. Moj bivši muž je umeo da kaže da sam tempirana atomska bomba, kad ćutim. Kad se svađam i psujem, smejem i plačem i mnogo pričam istovremeno, to je u redu.

Negde sam između. Kao u staklenom kavezu koji me deli od realnog sveta a sve vidim i primećujem. Nisam ni sigurna da li me mrzi da progovaram ili stvarno nemam šta da kažem. Čudno i nepoznato stanje. Ćuti mi se i uživa u mislima ali je život surov, pa svi nešto od mene očekuju, nešto bi da pitaju, da primete, da traže... Na kraju se iznerviram i sklonim da budem sama i odmaram um i jezik. Ništa me ne troši kao glupa pitanja. Ranije sam uživala u smišljanju jednako glupih odgovora a sad mi se samo gleda u zvezde i ćuti. Umorila su mi se čula od šarenila boja i frekvencija različitih zvukova, od raznolikosti ljudi oko mene, od njihovih laži i foliranja da su drugačiji od onoga što u njihovim bićima zaista vidim. Mnogi koje poznajem bi da su na nekom drugom mestu, drugom poslu, sa tuđom ženom, sa drugim društvom, da ih drugi služe i da se sa elitom druže.. Nemam ništa protiv. Što je veći pritisak okoline da budem ono što nisam, ja sam više ono što jesam. Bez šminke, bez mnogo reči, bez doterivanja podočnjaka i bisernog osmeha u fotošopu. To najbolje odbija ove željne lične promocije. Kao pokušaj da posadiš ružu u kamenjar, ne ide, ne prima se. 

Postala sam tinejdžerski zanesena u svoje misli. Pogled mi je uprt u bokeška brda, mirišu mi mimoze, oči su mi plave od velikog plavetnila mora i neba a nisam mrdnula iz Beograda bar dve godine. Vidim ljude koji su veseli, karnevalsko raspoloženje, miriše mi more i lovor opaljen sunčevim zracima. U glavi, spremam tek ulovljenu ribu u soli. Berem mirisne trave tu, ispred kuće, razbokorio se ruzmarin kao da ću svatove da kitim. Pružam ruku da uberem narandžu. Divlju, kiselu, neuglednu a savršenu da njenim sokom začinim salatu. Vetar miluje zavese na mojim prozorima i primećujem da stara škura opet škripe. Duša mi peva od miline. Od šminke stavljam samo osmeh a sva već mirišem na maslinovo ulje i beli luk. Potpuno se predajem sunčevim zracima i miris mora udišem svakom ćelijom. Kamenje na plaži je sunce već ugrejalo. Ležim kao morska zvezda i dišem. Svaka ćelija utrnula u gradskom betonu je sveža, energizovana i probuđena. Razmišljam da treba da potkrešem pitosporum i skinem suvo lišće sa juke. Oblaci me gledaju pa se smeju, koliko sam opet živa. Svi bokeški cipoli i mačkulje skupili su se u plićaku.... I direktor uđe u kancelariju i surovo me vrati u realnost.

Meni i dalje miriše Boka. Peraški školji su tamo upravo otkucali podne. Vreme je za čaj.. Gde god da sam.





Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX