Nije naručeni tekst protiv nasilja nad ženama

Svet obeležava Dan borbe protiv nasilja nad ženama. Situacija vredna borbe svakog dana a ne jednom u godini.

Kad sam bila mlada, zgražavala sam se nad pričama u ženskim časopisima, i pitala se ko su i kakve su to žene koje trpe nasilje? Hej, ni tesnu cipelu ne trpim! Kakakv li je mentalni sklop žene koja trpi da je neko bije? Onda sam se udala i stigla sa one strane, ne duge, nego linije koju svaka od nas i naše dece može da prekorači. Užasnuta sam kampanjama koje mediji vrte, a u cilju borbe protiv nasilja nad ženama. Lečenje posledice neće smanjiti nasilje. Otok spadne, modrica prođe, sve je to u redu... Vremenom izblede i sećanja, psihički ožiljci koje su neke od nas zaradile. Možete da mi verujete da rane od reči bole drugačije nego od šamara.  Problem je mnogo kompleksniji nego što se predstavlja. Koliko puta sam samo čula "Nije me tukao, bio je to samo jedan šamar.. Dobro, dva". U čemu je razlika? Nisam školovana da o nasilju pričam, isto kao što ni oni koji kampanje prave (u najvećem broju) nisu osetili nasilje na svojoj koži. Nasilnik ne može da se promeni, može samo da se promeni odluka da neko to trpi ili ne trpi, ali ne pod uticajem okoline već samo ako onaj ko trpi želi da prekine taj začarani krug.

Rešenje vidim u edukaciji mladih. Formirani odrasli umovi se ne mogu prevaspitati ali može da se radi sa decom, i to od najranijeg uzrasta. Smatram da je prvo i osnovno naučiti decu da nasilje nije samo pesnica u rebra, već i ružna reč, ponižavanje, psovka, i svaki vid dominacije jačeg nad slabijim. Nebrojeno puta sam imala priliku da čujem razgovore dece i roditelja, one svakodnevne priče unutar porodice, gde agresivnost i uvrede pršte iz skoro svake rečenice. Ako dete odrasta u porodici gde tata verbalno zlostavlja mamu ("Kravo glupa, na šta ti ovo jelo liči? je samo primer), gde svom detetu usađuje u glavu "Ista si/isti si kao ona tvoja majka", i da ne pominjem one situacije gde se ruka agresivca podiže u vis ne bi li se izazvala reakcija saginjanja glave onog koji ne pruža otpor jer je već sagnuo glavu, u strahu, da će ta podignuta ruka da mu pomeri zube... O čemu govorimo? O ženama koje trpe? Trpe svi koji su slabi, uslovljeni, koji ne vide izlaz iz zatvorenog kruga nasilja. Trpe svi koji nemaju snage ili volje ili načina da se suprotstave.

Deca su najugroženija socijalna grupa na koju bih usmerila rad na temu borbe protiv nasilja u porodici. Dete, koje raste u samosvesnu i jaku ličnost, teže će da pristane da trpi bilo čije nasilje. Znam pubertetliju koji raste u kraljevstvu svoje mame i babe. Dečak je manji od makovog zrna. Od psihičkog pritiska kome je izložen u svom domu počeo je da muca. Ne sme i ne ume da se suprotstavi nasilju dominantnih ženki i raste u momka sa ožiljcima na duši. Da li će, jednog dana, on da bude nasilan prema ženama ili neće, ja to ne znam ali znam da mi je žao onoga što svakodnevno preživljava gledajući ove dve koje bi jedna drugoj isterale oči a sve rade "u detetovom interesu". Znam i devojčice koje gledaju primer svoje majke, slušaju kako je tata i brat vređaju godinama. Tata, zato što misli da može, a brat jer vidi od tate da je to ok, da tako treba, da je vređanje način komuniciranja sa suprotnim polom. Namerno ili slučajno, mnogi zaboravljaju: obrasci i uverenja stvoreni u detinjstvu... Samo se uvećavaju u budućnosti, prostom progresijom, bez mnogo rada na njihovom razvoju. Mnogo više napora je potrebno za njihovo razuveravanje ili reprogramiranje kod odraslih osoba. Dete naučeno da bude žrtva ostaje žrtva zauvek, može samo da se menja oblik nasilja koje će svesno da prihvati.

Samopouzdanje dece stvara se u porodici. Odgajajući stabilnu i samopouzdanu decu, odgajićemo generacije koje neće pristajati na nasilje, ni kao oni koji ga vrše ni kao oni koji ga trpe. Svesnost roditelja da vrši nasilje nad svojim detetom treba  da se popravlja. Dan borbe protiv nečega neće dati rezultate dok se koren tog nečega ne modifikuje tako da raste ne ugrožavajući okolinu. Sigurna sam da je roditeljska uloga u lancu nasilja primarna. Mnoga deca jednostavno ne znaju da nasilje nije samo pesnicom, kao što ni mnoge žene ne znaju da mogu da žive bolje i drugačije i dostojnije nego njihove majke koje ne žive u braku nego trpe u braku, decenijama. Kako mi reče jedna žena, posle intervjua za Blic Ženu "Svaka ti čast, ti si se razvela a ja trpim budalu 40 godina". Nisam želela da komentarišem. Svako ima svoje razloge da li će i dokle će da trpi, kao i savest da li će da zove policiju kad čuje urlanje iz stana na 5. spratu jer nije prvi put da lete šamari a ona izlazi iz kuće sa maramom, da se ne vide modrice od davljenja "ljubavlju". U srpskom genetskom kodu je obrazac i uverenje da mora da se trpi, na žalost, dok se to ne promeni džabe sve borbe bilbordima. To što novi zakon kaže da policija ima ovlašćenja da nasilnika iseli na 48 sati iz porodici u kojoj je vršio nasilje... Bolje da ćutim kako može da izgleda kad se u tu istu porodicu vrati.

Uvek se može primeniti priča o starosti jajeta i kokoške. Sigurna sam da je lakše odgajiti srećno dete nego popravljati nesrećnog odraslog, bilo kog pola. Ni muškarci nisu pošteđeni ženskog nasilja i to je posebna priča. Osvešćivanjem novih generacija mislim da možemo postići mnogo više, na temu nasilja bilo koje vrste, nego baveći se odraslima koji ne žele da se menjaju. Ovo nije naručeni tekst i ne pišem ga zato što je danas aktuelna borba protiv nasilja nad ženama. Pišem ga, jer svako može dati svoj maksimum u izgradnji stabilne, srećne i osvešćene dece koja će porasti u iste takve ljude. Svako može da doprinese ličnim primerom da deca nauče šta je sve nasilje (fizičko, verbalno, psihičko, seksualno, digitalno...) i kako mu se odupreti. 
Samo snagom svoje izgrađene svesti i volje, ako mene neko pita.


foto: Internet


Comments

  1. Sjajan post. Moram da ostavim komentar - radeći sa decom u školi, vremenom sam postajala svesna koliko skrivenog nasilja ima u našim porodicama i koliko toga mi nikad ne primetimo, ali sam opet ponosna na svaku priču gde uspemo da barem dete izvučemo iz tog začaranog kruga. Ljudi o ovome ćute, misle - nije to moja priča, šta ima da se petljam... a nikad ne obrnu priču pa pomisle - a šta da sam ja glavni junak, i da svi okreću glavu...

    ReplyDelete
  2. Tako je! Kreće se uvek od baze, osnove, a ne od krova kako se to danas radi. Nevolja je u tome, što je preventiva UVEK skuplja od lečenja, a za to, kod nas, onda uvek kažu, nema para. Nikako da shvate da nema dovoljno para da se popravi zlo koje je već učinjeno, a i mnogo je teže nego da se n vreme preveniralo. Ovde kod nas, u našoj sredini, bojim se da je mrtva trka :(

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX