Zašto smo Nova godina i ja na različitim stranama radosti

Nikad nisam volela Novu godinu.

Kad sam bila mala, terali su me da se kupam baš u vreme kad Deda Mraz dolazi i ostavlja poklon pod jelkom. Htela sam da mu lično kažem da mi ne donosi gluposti već samo brdo slatkiša. Taj zloća je uvek dolazio dok bih sušila kosu pa ga zato ne bih čula, kako je tvrdila moja mama. Bila sam debelo dete kojem nisu dali da jede slatkiše i zato ih Deda Mraz nije donosio. Ni jedan, ni slučajno, ni malu buđavu čokoladicu. Ni Barbiku mi nikad nije doneo. Dobila sam je od drugarice, za 23. rođendan, tek da mi se piše da sam je imala. Imam je još uvek, spakovanu u kesu, da se ne prlja.

Zatim bi bila porodična proslava uz RTS oba kanala. Otezala sam očima i jako mi se spavalo, a Cune i Tozovac me ič nisu zanimali. Najgori trenutak je bio pred ponoć, kad bi nas mama terala da igramo buzuki ili nešto slično. Ja, njanjava jer mi se spava i moj otac koji je prirodno netalentovan za okretne igre, imali smo zadatak da sklonimo u stranu stočić iz dnevne sobe, kako bi imali plesni podijum. Bože sačuvaj. Bila sam lepo vaspitano debelo dete koje je od Nove godine želelo samo da me puste da jedem i spavam. 

Pakao ponoći. Sad svi moramo, po komandi, da se radujemo i da napravimo veeeeliki korak (tamo gde je inače bio stočić) u Novu godinu. Zatim bi sledilo ritualno telefoniranje mojoj tetki i tradicionalno "Nema signala, linije su preopterećene" praćeno okretanjem nule. Prosto je bilo takmičenje koja sestra će prva da pozove onu drugu. Ako bi tetka bila brža, naš crni Iskra telefon drčao je za sve pare. Dok sam bila baš mala, tata bi nas zatim potrpao u auto, da se vozimo beogradskim ulicama. Nikad nisam pitala čemu to služi, samo se sećam Brankovog mosta i slabog saobraćaja na ulicama. Tih davnih godina, sneg je bio normalna pojava. Nije bilo okićenih jelki ni praznične rasvete, bar ne megalomanski kao danas. Beograd je mirisao na podgrejane sarme i reform torte. 

Povratak je bio svečan čin. Iznova bih u sebi obećavala da ću da polomim noge onom gadu Deda Mrazu jer ni kesicu Smokija nije doneo, sve neke budalaštine tipa pidžame, gaće i ponekad lutka. DM i ja smo imali jedan direktan susret mnogo godina kasnije. Sledile su tinejdžerske žurke, koje bi obično obeležila pijana budala koja bi za dupe uštinula neku od devojčica, ova mu slepila šamarčinu a onda bi se on, pripit, izrigao preko terase. Jedna proslava mi je ostala u sećanju. Imala sam ideju da vrtimo nasumične brojeve telefona i, onom ko se javi, da se svi izređamo i čestitamo Novu godinu. Neko bi se zahvalio i nasmejao. Obično su se javljali dosadni matorci, koji uopšte nisu kapirali veličanstvenost našeg poduhvata. 

Kada sam odrasla, shvatila sam da ne želim da se radujem onda kad od mene ostatak planete to očekuje. Proslave tipa "Mama, tata i ruska salata" bile su divne u odnosu na pakao onih moljakanja mojih prijatelja, koji su likovali kad uspeju da me odvuku negde na žurku. Većina u histeriji, ja u farmerkama. Jednom sam se, celo veče, igrala sa balonom koji je neki lik probušio cigarom jer sam mu se smučila. Iste sekunde, jaknu na leđa i ćao svima. Ja ne umem da se radujem kad ste vi zamislili i ok je, do mene je. Pakao je nastao oko lovljenja slobodnog taksija u delu grada totalno kontra mojoj adresi i pamtim da je koštalo kao avion do Rima. Jedan od skupljih dočeka, čini se.

Onda sam se udala, i upala u niz festivalskih decembarskih dana. Ćerkin rođendan, slava, Nova godina, Božić, tako sve do kineske Nove godine. Pakao bar jednom nedeljno. Jednostavno, ja to ne volim. Ćerkin rođendan je moj jedini praznik i ostali me ne dotiču. Niti podležem histeriji oko obavezne depilacije nogu, ni oko frizure, garderobe, stajlinga.. Meni je to sve čist višak u sistemu. Beograd, tradicionalno, pošandrca pred kraj godine. Besomučne gužve, blještavi tržni centri, zakrčene ulice... Stvarno to ne volim. Tačnije, ne volim ništa onda kad ja nisam spremna. Kićenje jelke, golemog skupljača prašine, možda ne bi bilo tako strašno kada bi je neko posle raskitio i zapakovao u ormar. Dva puta danguba oko toga stvarno mi je previše, kad ne volim. Prasence, petarde i trubači, žao mi je, ne volim. Odem na spavanje kad mi se spava, meni je to veče kao i svako drugo, eventualno čitam dok se ne udremam, ako od komšija ne stižu uznemirujući zvuci. Oko ponoći, moj kraj se pretvara u Bejrut u najcrnjim danima. Zalegnemo i nema otvaranja prozora dok se smrad od petardi ne raziđe.

Iako Deda Mraz odavno ne svraća kod mene već samo kod ćerke, koja je odavno priznala da kapira da poklon kupujem ja, Nove godine dolaze i to sve češće. Imam utisak da sam juče sklonila sandale a jesenje cipele obula nula puta. Nemam ništa protiv ko voli novogodišnju zabavu, meni ne prija. Ima dve dobre stvari u svemu tome, koje u senku bacaju sve to što ne volim. Par slobodnih dana iskoristim na susrete sa dragim i divnim ljudima sa kojima se retko viđam, jer ne možemo drugačije. To je moja Nova godina. Kada se smejemo i pričamo, kada smo opušteni i baš nas briga za sve osim da nam bude lepo. 

Druga sjajna stvar, u tom novogodišnjem cirkusu, je prvi januar. Ima jedan kafić pored vode, u kome volim da popijem kuvano vino. Obično oko podne odem, zateknem krmeljive konobare i mir. Tišinu. Lagana kubanska muzika i presijavanje velike vode su tada sve što želim. Ubrzo stignu Beograđani mamurni od slavlja i Beograđanke sa ostacima štrasa u kosi i maskare u podočnjacima. Uvale decu babama pa dođu da, uz kafu, pozovu sve koje poznaju i opričaju im kako su se fenomenalno proveli. Čim postane bučno, meni je put pod nogama. 

Ne dam to prvojanuarsko pored vode. Moj mir pripada meni, i nosim ga sa sobom, umesto šminke.



Comments

  1. Mnogo mi se dopadaju Vaši postovi. Odišu iskrenošću i to mnogo poštujem. Ja sam od skoro počela voljeti Novu godinu u pravom smislu te riječi. Nije mi bitno da imam novu haljinu, cipele, da sam sređena, da izađem gdje svi izlaze.. bitan mi je taj topao osjećaj koji nosim u srcu. Volim da razmišljam o stvarima koje sam uradila, o stvarima koje a nisam a željela bih, volim taj osjećaj nečeg novog.
    P.s. I Vaš mir nikad ne dajte, čuvajte ga! :)
    Lijep pozdrav!

    ReplyDelete
  2. idi bre baksuze jedan, ja obozavam novu godinu, i ako odavno nemam neke planove za istu. Ali..taj novogodisnji šiz obozavam. Jaoo ajd pijemo to vino :p

    ReplyDelete
  3. Kad sam bila mladja....obozavala sam ....a sada, vec dugo godina mi je kao i svako drugo vece ili dan. Mir mi prija, valjda sam poslednjih godina odkako zivim ovde navikla na samocu i mir.Tebi hvala za svaki tekst koji napises....boozavam da citam sve sto objavis...saljem ti zagrljaj.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Kad god zakasam, na tebe pomislim. Veliki, baš vekiki pozdrav tebi, Aleksu i Nani.

      Delete
  4. Oduševljavaš!! Pa crkla sam.. Cune i Tozovac, telefoniranje u ponoć.. svega se toga sećam. I ja sam otprilike tih godina najviše volela kad iznesu tortu. Danas opet volim NG jer se sva gužva oko te noći u mom životu raščistila. Ništa ne moram, nigde ne žurim, ništa me ne žulja, pod ćebetom toplo. Milina

    ReplyDelete
    Replies
    1. Radost, kad i kako nama prija. Čist zen.

      Delete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX