Meni moje

Strpljenje je čudna biljka.
Raste kao korov, bez specijalnih uslova za gajenje.
Tu je, raste i razvija se paralelno sa odnosom sa drugom osobom.
Nekad se odmetne u hajduke pa krene mimo volje, da se širi u beskraj, nahranjeno ljubavlju i brigom za bližnjeg svog, izabranog ili stečenog.
Počne da se ponaša poput samostalnog organizma.
Izgubi se, u tolikom rastu i napretku i teško se zauzda.
Zatim se desi gadan momenat.

Poput lastiša koji se preterano nategne i otrgne kontroli, pukne svog domaćina preko nosa.
Pravo po sred lica.
U centar mozga.
Uvek je dovoljna sitnica.
Jedna kap. Jedna situacija.
Nikad strpljenje ne dođe do pucanja zbog krupne stvari.
Prsne kao porculanski tanjir o pločice.
Možda je proputovao pola sveta, od proizvodnje do nečijih ruku i delić sekunde je dovoljan da postane gomila krhotina.
Tako i strpljenje.
Traje i prestane.
Rasprši se u Kosmos.
Zvezdane magline sazdane su od raspalih strpljenja u mikro Kosmosu svakog od nas.

Teško je gledati nešto što se raspada.
Auto koji se ne vozi, na primer.
I nekoga.
Biće. Odraslo, svesno, odgovorno.
Glupo je gubiti san zbog pitanja da li smo sve pokušali, da li smo dali sve svoje da bude nečije, da ga zalepi i zakrpi.
Nismo. Jesmo. Svejedno je.
Dali smo bez želje da se vrati.
Prosto i iz srca.
A vratilo se.
Kao strela.
Možda je vrh bezazlen a možda otrovan toksinima pošiljaoca.
Rana je ista i krvari.

To nije moje.
Odbijam da me rani tuđ otrov.
Svoj nemam, tuđ je tuđ.
U redu je, biću neutralni posmatrač.
Biću drvo.
Drvo je lepo i korisno. 
Kome?
Sebi drvo ne treba.
Treba drvoseči, drvodelji ili nekome za ogrev.
I psu, da ga zapiša.
Ne dam.
Ni da me kasape ni da me zapiša bilo ko.

Nisam drvo.
Ja sam Žena.
Zdrava, prava, odgovorna za svoje izbore.
Baš zato biram.
Imam dve noge i biram.
Kažu da je kukavica onaj ko prvi ode.
Nemam problem.
Savest mi je mirna.
Šta će biti, ne znam.
U miru sam sa sobom, sada i ovde.
Nisam ni anđeo ni svetica.
Nemam čaroliju koja rasteruje nepoželjne događaje.
Magiju imam ali je moja.
I tako će da bude zauvek.
Meni moje.
Svakome svoje.

Moji snovi pripadaju samo meni.
Život ne čeka.
Nikoga.


Foto: Internet

Comments

  1. Priča za prst na čelo, za one koji još nisu shvatili. Bravo!

    ReplyDelete
  2. Toliko puno iskustva i mzdrosti si nam poklonila ovim tekstom. Naklon.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX