Raspad pita

Život sa tinejdžerkom i starim roditeljima pun je izazova. Tri generacije, tri sobe, jedno kupatilo, varijacije na temu komplikacija su nebrojene. Svako traži svoj mir, na način na koji mu je potreban ali ga slabo nalazi. Tolerancija mora biti na zavidnom nivou. Ima dana kada jeste a ima i onih drugih dana, čini se, mnogo više.

Moji roditelji imaju preko 70 godina. Sticajem okolnosti, ja sam i ćerka i sin a detetu jedini roditelj sa kojim živi. Uz moj redovni posao, na koji potrošim 9 sati svakog radnog dana, dodaću i svoj drugi posao, nabavku, čišćenje, kuvanje, spremanje, fiziku, istoriju i još par detalja, tek da ne bude da mi je dosadno. Kardio trening imam više puta na dan a za moje mišiće zadužena su kolica za nabavku. Džak deterdženta, od 12 kg, savršen je za krckanje u leđima. Vikendi su posebno inspirativni. Svi smo kod kuće, sve tri generacije imaju različite ritmove i potrebe. Neki ustaju iza 05h, tupkaju i lupkaju, neke nas bol u kičmi probudi oko 8h, neko spava do podne kad ona prva tura ruča i odlazi na popodnevnu dremku. Zbog toga, ko je šta uradio do podne, to je što je. Posle njihove dremke, niko nije raspoložen za zvuk usisivača. Popodne je da se odmara osim za nas koji treba da smo dostupni 24h. Od "Jel bi mogla da skuvaš sutlijaš?" preko "Terasa je puna mrava" do "Nema više vlažnih maramica i, znaš mama, ja nemam čime da skinem šminku i otišla bih da kupim ali mi je grooozna kosa". 

Jedno od dramskih vikend pitanja je šta ćemo za ručak. Moji predlozi su jednostavni, maksimalno tri sastojka u lonac ili tepsiju i neka se spravlja samo. Moja majka je veliki obožavalac kuhinjskih TV kanala, onih na kojima je kuvanje nepodnošljivo lako a sudove pere neko treći. Da bih joj ispunila želju, da ne bih bila drska i neugodna, dogovorismo se da ona napravi Neku pitu bugarsku. Dva sata je, u kuhinji, bilo kao na Terazijama, dok je spremila i iseckala sastojke za fil, iseckala kore krojačkim makazama i spakovala sve u rernu. U nekom momentu, čula sam prasak i njen panični glas, onako kako dete doziva mamu. Sada je mama dozivala mene.

Kako je pitu stavila u onaj nesrećni kalup za tortu, nešto je popustilo u momentu kad je htela da izvadi i okrene. Cela pita, do pola pečena, fljusnula je na vrata od otvorene rerne, po podu, po rerni, mislim da je dobacila i do semafora. Otac se sklonio, iskusno. Moja mama je stajala stondirana ne haosom koji je nastao, u sekundi, nego šta ćemo za ručak. Posle 52 godine braka, moj otac je naviknut na ručak u tačno vreme, sa tolerancijom oko 10 minuta. Naredih evakuaciju. Niko da nije prišao. Naravno, ona je već stigla da se rasplače zbog haosa i mlevenog mesa kog samo na lusteru nije bilo. 

Dograbila sam prvu tepsiju, sve što sam mogla istresla sam u tepsiju i pristupila čišćenju tragova. Naravno, rerna je vrela ali naš šporet ima 36 godina i, na sreću, ne peče jako kao nekada. Sve što je moglo, već se skorilo i zapeklo. Umutih jaja sa mlekom i prelih preko onih ostataka u plehu. Vratila sam da se ispeče pa gore ne može biti. Ovo dvoje su izdisali. Jedno, što je kuhinja spremna za krečenje a drugo jer "smo ostali bez ručka i zašto se pravila ta bugarska pita kad Bugari nikad nisu bili naši prijatelji".

Ispeče se ono, nekako. Čak je i dobro izgledalo, još bolje je mirisalo. Seli su da ručaju, termin je samo malo probijen. Reče moj otac mojoj majci "Baš ti je dobro ispala pita", pogleda je značajno, kao krajem šezdesetih godina prošlog veka kada su se upoznali. "Je l' me zezaš?", upita dvadesetpetogodišnjakinja iz nje. "Ne, odlično je". Ljudi moji.... Ta sreća je mogla da se vidi u 3D. 
Pita, za čudo, stvarno ispade dobra. Nema jela koje jaja umućena sa mlekom ne mogu da spasu. Naredna dva dana sam čistila kuhinju. Zaključili smo da Nekakva bugarska pita više neće iči u obruč za pečenje torti. Dobila sam ga kad sam se udala, to je jedna od retkih stvari koja je trajala do tog dana. Našao je put ka smeću, skoro je sam izašao do smećare.

Sutradan me je majka pitala kako sam bila tako smirena, kako sam se brzo setila čime da "spasemo" ručak. Rekoh: "Mama, ja sam Naj Žena, za mene je to zezanje" i izljubih je. I stvarno, spasla sam, za svojih 49 godina štošta, pomogla nekima, zakrpila koješta, pa taman da ne umem jednu ispalu pitu da popravim i na upotrebljivu prepravim. Jednom rukom. Mala opekotina će postati ožiljak a on, uspomena na Raspad pitu i super moći Naj Žene.






Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX