Dvadesetdevetioktobardvehiljadedevetnaeste

Umorna sam.

Od ispravljanja tuđih brljotina, u poslu.
Od rada umesto drugih jer "Tebi je to 5 minuta, nemoj da sad angažujemo čoveka samo zbog toga".
Od čekanja, da svako završi svoje prioritete pa ako me se seti...
Od završavanja svega što, moji najbliži i najdraži, neće da urade.
Od nemanja godišnjeg odmora ove godine.
Od putovanja gradskim prevozom, sa kraja na kraj grada, tek sat i po mi treba da odem i isto toliko da se vratim.
Od tuđeg umora.
Od rada za slavu koja ne plaća račune.
Od izbegavanja rešavanja problema, jer je lakše živeti sa problemom nego preuzeti odgovornost šta i kako dalje, kad se problem reši.
Od duplih standarda.
Od slušanja priča ljudi koji nemaju šta da kažu i u tome su izuzetno opširni.
Od davanja preterane važnosti nebitnom.
Od prazne rolne od toalet papira.
Od "Mama, kupi mi hamer, tebi je usput" jer se podrazumeva da je mami sve usput i na pravcu.
Od ispunjavanja kulinarskih želja.
Od  onih što sami sebe hvale toliko da, sagovornici, ne mogu da dođu do reči i izgovore argumente.
Od čekanja na lekarske preglede koje duplo zakazujem, jer se ne setim da odem u zakazano vreme.
Od beskraja blablatruć razgovora koji služe da neko izvrne svoj toksični emotivni otpad u moje dvorište.
Od sto puta istih priča, bez dela.
Od "Šta da kuvam danas?"
Od iskrivljivanja istine koja je jedna. Sve ostalo su neistine.
Od "Nemam šta da obučem".
Od brisanja poda u kupatilu 3 puta na dan jer ukućani ispolivaju pa izgaze, tačno znam koja je čija šara sa papuča.
Od "Nisam ja, nema šanse, meni se to nikad ne bi desilo".
Od pokušaja da se ošišam kad imam vremena i para istovremeno.
Od protesta, izmena u saobraćaju, od raskopanih beogradskih ulica, od sečenja beogradskog drveća, od rušenja beogradskih znamenitosti, uspomena.
Od knjiga, koje sam davala na čitanje i nikad dobila nazad ili su mi vraćene u horor stanju.
Umorna sam od besmislenih priča.
Od nečinjenja.
Od čekanja da neko uradi nešto.

I ne priča mi se, uopšte.
Sluša mi se Chris Rea.
Gleda mi se cveće u žutom loncu, na jednom prozoru.
Udiše mi se ta ulica.
Sada.
Odmah.
Ako možete da me pustite da odem odmah, hvala.
Ako ne možete, opet hvala.

Samo mi nemojte stajati na putu. 
Alergična sam na zastoje.
To je fatalna alergija.



foto: privatna arhiva / Miletićeva ulica, Novi Sad



Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX