Tridesetijanuardvehiljadešesnaeste

Taj 30.01.1996. bio je sasvim običan radni dan, ponedeljak, čini mi se. U Beogradu je bilo tragova snega. Nosila sam sivu suknju, crnu rolku i sivi štofani prsluk. Završila sam posao i krenula ka mestu gde smo se dogovorili da se nađemo u 17h. Upoznali smo se dva meseca ranije, kod zajedničkog prijatelja. Bio je lepši od boga, osečnog koraka, u kožnom prsluku i kaubojkama. Cigarete "Camel" palio je "Zippo" upaljačem. Svaki detalj pamtim. Ništa nije ukazivalo da ćemo se ikad više sresti, dok nas posao nije spojio i, kroz razgovor, došli smo do ponude da se vidimo. U dogovoreno vreme bila sam na odredištu a on je došao belim Mercedesom, kao da je pravo iz Diznijeve bajke iskočio na beogradski Trg Republike. Otišli smo kod njega, u dorćolski kućerak i vreme je za mene prestalo da postoji.

Tri godine smo trajali. Volela sam ga toliko da je moja ljubav mogla da se fizički opipa. Bio je drzak, naizgled suzdržan i hladan, šmeker i folirant. Još uvek pamtim gde je imao dva mladeža, za razliku od mene, koja ih imam bezbroj. Bio je uspešan, mnogo je radio i meni se posvećivao koliko je fizički mogao da postigne, rastrzan između poslova, putovanja i obaveza. Nekada bi došao po mene u pola 7 izjutra, ja bih se iskrala iz kuće a na posao javila da kasnim... Svirao bi gitaru, dok ležim umotana u čaršaf njegovog kreveta i pevao pesme koje više nikad nisam smela da slušam. Svirane i pevane meni bile su prave. Originalna verzija bi ih samo pokvarila. 

Da, volela sam ga bez granice. Svaka ćelija je volela A.M.S. On je voleo mene, automobile i, u nekom trenutku, još jednu devojku. Pustila sam ga da ode. Iz ove stolice danas, znam da je to bila najteža odluka koju sam do sada donela. Otišao je, bez mnogo drame, mirno i tiho kao što smo i počeli tu vezu. Nije bilo još jednog pokušaja, ispravki, truda. Umrla sam. Uvenula. Nestala. Eto, može i tako i toliko da se voli. 3D ljubav. Svakom ćelijom da se voli.

Setim ga se često, njegovog lika, mirisa ili onih mladeža. Glas počinjem da mu zaboravljam i to me brine. Ne želim da ga zaboravim, ni sebe pored njega, ni tu toliku ljubav. Kolika ljubav, toliki i bol, sasvim slobodno mogu da tvrdim. Ljubav se, godinama, istopila ali su sećanja ostala. Boje su izbledele pa povremeno prođem nekom našom beogradskom stazom, i boje se osveže. Samo na Dorćol ne smem otvorenih očiju. Još par vekova i uspeću, obećavam.

Bila je to ljubav jedna i jedinstvena. Sklonim je u jedan kofer, zaključam bravicu, i ne dopuštam da mi rovari po glavi sem kad mogu potpuno da joj se predam i ni na šta drugo ne moram da mislim. Isplačem reku dok razmišljam kakav je on čovek danas, koliko mu je posedela kosa, da li njegova ćerka liči na njega... Ta ljubav, tako kako sam je pre 20 godina osećala, deo je mene i pratiće me zauvek. Jednog dana pred napuštanje ovog materijalnog tela i odlazak u večiti mrak, nadam se da ću biti svesna da još par minuta mogu da mislim na njega. Eto, toliko mi je...

Ne bih volela da se sretnemo. Neka sve ostane tamo gde mu je mesto i svako u svom životu ali u onim poslednjim trenucima "želeću za sebe na dva, tri minuta da mislim na tebe". I ove suze dok pišem su moje bogatstvo. Taj čovek i ova pesma, svako na svoj način me pomeri iz mesta. U kompletu... Jebemti. Ne dam to.




Comments

  1. Ahhhh...Srećni su oni koji su doživeli takvu ljubav...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Tačno tako. Hvala mu što mi je tada pružio da budem veoma srećna. Sa distance od dvadesetak godina... Izgleda da je sve bilo baš kako je trebalo, u tom trenutku.

      Delete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX