Odrastam

Stojim sinoć na prozoru, gledam betonsku grdobu bloka preko puta moje zgrade. Sve blješti i treperi iza zavesa. Odjekuju petarde. Ljudi, na autobuskoj stanici, i oni koje su psi izveli u šetnju, trče kao kroz bojno polje. Psi se traumiraju, deca od roditelja uče da su petarde merilo radosti. Uobičajeno prednovogodišnje veče na Novom Beogradu.

Od kad znam za sebe, ne volim Ng. Sinoć mi se odgovor pojavio sam. Valjda je neka siva ćelija bila spremna da ga otpusti, i da me konačno oslobodi tog tereta novogodišnje histerije. Bila sam mlađa od 7 godina, jer se sećam u kom smo stanu živeli. Dobila sam knjigu Andersenovih bajki, poveliku, sa lepim ilustracijama. Među bajkama, naravno, Devojčica sa šibicama. I sad mogu da plačem zbog njene tužne sudbine, mislim da će mi zauvek biti okidač za suze. Tu leži početak moje odbojnosti. Priču sam, u svojoj dečijoj glavi, vezala za novogodišnje praznike a jasno nacrtana jelka sa ukrasima i lampicama, bila je dovoljna da stvorim odbojnost prema Novoj godini i svim tim šljaštećim jelkama koje se vide pored tuđih prozora. To objašnjava moje negodovanje kad god bih kitila jelku (zbog reda, mira i ukućana jer to tako treba) i sklanjanje jelke što dalje od prozora. Da je ne vidi neka promrzla devojčica koja bosa stoji u snegu, i umire smrznuta i gladna, dok mi čerečimo pečenu ćurku a jelka radosno svetluca.

Verujem da u tome leži i moja potreba da, onima koji nemaju, zimi dam i svoje rukavice sa ruku i kapu sa glave, kao u zimu 2009. kad je bio poslednji veliki sneg. Sad se setih pogleda žene, koja se sa detetom bez kape, probijala kroz sneg pored moje zgrade i trenutka kad sam skinula svoje i dala detetu. Deca ne smeju da ozebu. Deci ne sme da fali. Meni ne treba, njima treba i za njih mora da ima. Ja ću hladnoću da pretprim, dete ne sme da trpi, ništa. Sećam se i male Romkinje, nekog drugog leta. Sa starijim čovekom je stajala pored kontejnera a prstić je vidno krvario. Ulica Pop Lukina. Apoteka odmah pored. Kupih sve što treba, iako je garavi gospodin negodovao, očistih prst hidrogenom, uvih kako sam umela. Okice, taj pogled pun bola i straha, kosa čupava, ona musava, ma dete je! Svako dete ima pravo da plače kad boli, kad je gladno, hladno. Ne mogu da spasem svet ali mogu da.. Uradim nešto. Možda baš zbog Devojčice sa šibicama i jelke bogatog trgovca, novogodišnje raskoši i deteta koje je čeznulo za životom na očigled odraslih, koji nisu ništa uradili da joj pomognu.

Kažu da trauma prođe onog momenta kad se osvesti kako i zašto je nastala. Čak i da je prevaziđem, uvek ću da dam svoje rukavice svakom čiji su prsti modro-crveni od hladnoće. Samo da prođe ta noć lažnog sjaja i veštačkog glamura, i ovaj moj gorak osećaj svake godine u isto vreme...


Comments

  1. I meni je ta bajka jedna od najtužnijih. Nova Godina? Uvek sam se čudila i u mladosti kako se za jednu noć obremo u Novoj Godini? Vidiš i ja imam puno razloga zašto ne " umirem" za ovim "praznikom". I da, znam na šta liče NG na Novom Bg. Na Bejrut, nekad :( A mi u hodniku, čestitamo NG jedni drugima, a ne za stolom, uz čašu vina, ko ljudi...Tako ja pamtim NG na Novom Bg :( Sve to, i još mnogo tog oduzelo je čar, ako je ikad i bilo. Oprosti što sam "uzela banku", ali, eto, asocirala si me...

    ReplyDelete
  2. Dodji da je ne slavimo zajedno :)

    ReplyDelete
  3. Replies
    1. Tvoja pohvala je poseban kompliment, hvala.

      Delete
  4. Sanja, pre nekoliko godina pričam tako o svemu i svačemu sa prijateljicom i ona kaže - znaš mi sve slavimo - i teram i muža i decu da slave (ne bičuje ih :) ) ali im ne da da propuste bilo koju priliku za slavlje, jer kaže - da toga nema dani bi se nizali jedni za drugim i ne bismo imali po čemu da pamtimo godinu iza... i onu pre nje... i pre... I slažem se s njom. Praznici su zastavice u nizu dana...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ja slavim svoje prijatelje, uspehe,obicne dane i susrete sa onima koje volim. Ng ne mogu, ni pod pretnjom.

      Delete
  5. Sanja, i nije važno volim li je ja ili ne... nego volim kako ti pišeš, i kako tvoji argumenti imaju snagu. Ja nešto s bajkama nisam odrastala... Nemam traume, pomažem koliko mogu kad god mogu, kome kod mogu... ali, poenta ovog mog komentara jeste snaga tvoje reči. Sve ostalo što bih napisala nije važno. Samo lepota i toplina čak i kad ne voliš...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Snaga mojih reči je u jednostavnoj iskrenosti. Srcem po drumu, tako pišem, hvala ti.

      Delete
  6. Prelepo napisano! I mene je ta prica uvek terala na suze. Ni sama nisam ljubitelj Nove godine - previse pompe, premalo sustine. Veliki pozdrav :)

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX