Insomnia

Jahač u crnim pantalonama nema kačket.
Onaj sa šeširom jaše riđeg konja.
Konj kog jaše Đura nema jedan zub.
Ribe lete leđnim stilom.
Kog konja jaše koji jahač, ako je brzina kretanja crva kroz trešnju jednaka godišnjem rastu BDP?

Uvek sam volela ovakve mozgalice. Dovoljno da razgali čoveka a malo da nađeš smisleno rešenje. Kako kažu, pazi šta voliš jer postoje velike šanse da ti se to desi... E, to.

U ovom igrokazu imamo četiri lika.
a) Baba - gospođa Majka. Umorna od života, bolesna od svega osim side i raka. Dan joj počinje sa "Jao" i isto tako se završava, makar to bilo i "Jao, što ti to lepo stoji", jao je obavezan element, poput duplog aksla. Prepodne uz šporet, onda dremka (jer se kućni red mora poštovati), odmaranje od dremke, večera i veče posvećeno najezdi Turaka iz televizora. Lokacija: dnevnosobni trosed ispred gorepomenute sprave. Daljinski upravljač je uvek pri ruci, osim kad treba da utiša TV koji navije tako da ostalima uši otpadaju. Ne čuje baka.

b) Deda. Dedosaurus, mršuljavi beloglavi otac moj. Prošlog meseca su ga stisla vrata gradskog autobusa i još uvek je modro-crn. Nije žvanjkav i ni na šta se ne žali. Prepodne nabavka, a ručak mora biti postavljen najkasnije do 12.15. U suprotnom, ljuti se kao malo dete, što izaziva povećan nivo kortizola ostalih ukućana. Zatim, zavijen u jastučak, drema skvrčen na dvosedu. Trosed je osvojila gopođa Majka, davne osamdeset i neke, kada je deda radio po vasceli dan i bio van kuće. Korisnik tv aparata u trpezariji gde gleda sav sport ovog sveta, od hvatanja somova golim rukama po nekim belosvetskim baruštinama do fudbalskih utakmica zonske lige Papue i Nove Gvineje.

c) Milo dete. Jedanaest godina, sitne bubuljice, dugačak jezik i povišen nivo lenjosti. Generacijski, ni po čemu se ne razlikuje od svojih vršnjaka. Ne umeju da pričaju rečima, jok, samo preko društvenih mreža. Dete koje odrasta u devojku, od onih što ih zovu "sa stavom". Menščini da je samo drska i bezobrazna, kod onih koji joj to dozvoljavaju (videti pod a i b). Pasionirani gledalac tv programa samo ako treba izbeći obaveze tipa spremanja sobe ili učenja, tada se ne odlepljuje od zaštitnika (videti pod a i b).

d) Četvrta pozicija pripada meni. Volim i ja njih ali hoću da bacim kašiku. Na poslu stres, u prevozu cirkus, u glavi diskoteka a hormoni kao cunami. Kad saberem i oduzmem, divim se sebi koliko sam normalna. Valjda jesam.

Jutro izgleda ovako: baba ustaje oko 04.30. Svi čuju čangrljanje pa se bude i, normalno, u toalet bi. U isto vreme kreće i buka od saobraćaja drumskog i avionskog. Kreće fight klub. Ako uspem da se vratim da odspavam još malo, to je sjajno, jer posle pitanja u zoru "Šta da kuvam danas, m?" meni nije dobro. Ne pomažu ni štampani jelovnici i kulinarske emisije, ako u 7h već sve nije iseckano i pripremljeno, ručak će da kasni. 

Od pola sedam kreće "Hajde dušo, budi se, treba da se spremiš za školu". Totalno ignorisanje. Hrišćanski mirnim tonom, kao da sam se sjajno naspavala i odmorila, i dalje pokušavam da probudim svoje čedo malo. Grli jastuk kao da je tek zaspala, ljubi je majka. Promeškolji se i nastavi da spava. Dobro, ponoviću za par minuta, kupatilo je slobodno! Ispred mene zamiče bela glava. Prostata, kapiram sve. Sačekaću. Čedo mamino ne reaguje na finoću, kao ni na "Ok, ostani da spavaš, prespavaj sve časove, neću da se nerviram". Glasan govor ne pomaže. Da vičem, biće još gore a vreme prolazi. Ako i uspem da je probudim, sedi na krevetu i spava otvorenih očiju. Pokušavam da uletim u kupatilo na par mnuta. Avaj, baba brčka neki veš, evo sad će.. Dobro, Sanja, izdrži, možeš ti to, samo smireno i pazi na pritisak.

Kreće vrisak iz detetovog pravca. "Kasnim, skloni se, hoćeš da kasnim u školu, jel to hoćeš?" Mali Zmaj se osvestio i pogledao na sat. Hoda tamo-ovamo, kao da će sve samo da se složi, stvari da obuku nju, patike je obuju same. Doručak se suši na stolu. Ako u trku zgrabi neki zalogaj, to je to. Utrčava u kupatilo. Deda grebe na vrata. Prostata. Baba glasno prepričava Jutarnji program i ko je kome šta rekao. Dete cupka, ja dišem polako i smireno, dede nema. Secka dlake iz ušiju. Aman, imaš ceo dan, nemoj sad, molim te. Pa, sad sam video, ne mogu ovakav u prodavnicu! Cupkamo pred vratima, kao trkači koji čekaju donosioca štafetne palice. Baba dovikuje da autobus za Sremčicu vozi izmenjenom trasom. Ne čujem jer spoljnopolitički komentator drži slovo u jutarnjem programu. Kaže, niko ne ide na tu stranu sveta ali valja znati, dug je dan. Sa dedinog televizora urla prenos neke utakmice. 07:30 je. Dete je konačno spremno da krene. Ups, nema sveske iz muzičkog. Vidi, srpski, pa jao, pa bio je domaći, pa jao! Drugarica joj zvoni na interfon. Hipertenzija mi golica uši iznutra. Dete kreće u školu. "Lepo se provedi, lutko mamina!" Ne žuri. Svo vreme sveta je njeno a ja sebi džigericu pojedoh što se toliko razvlači bez potrebe.

Baba je na trosedu u dnevnoj, pa ide njen tv pa par metara pa dedin tv pa deda. Komuniciraju dovikivanjem, kao onomad kad su sa jednog brda dovikivali vesti onima na drugom brdu. Grabim ka kupatilu, tušu. Potpoljene su kuhinjske krpe a puna kadica ne može da se protera kroz vrata tuš kabine. Mogu samo da se brčkam u krpama i deterdžentu. Nema veze, govorim sebi, diši duboko! Ne daj da ti to kvari dan! Nekako uspevam da se probijem kroz zvučne zidove, spakujem i krenem na posao. Već za 12 sati ću da se vratim, već me boli umor. Trčim. Da stignem u autobus, da stignem na pijacu pre posla, da stignem život. Često uđem u pogrešan prevoz, tek da sednem i dušu napaćenu odmorim. 

Na poslu me čeka super stanje pred imploziju od stresa. Ne smem da se javljam na privatni mobilni. Zove deda, istčavam kao bez glave, šta je bilo? Gde? Pa, zvao si me! Ko? Aman tata, zvao si me pre minut, znaš da moram da izađem iz kancelarije da bih smela da se javim. Ne, ja te nisam zvao. Tata! Pisalo je da me ti zoveš, šta se dešava? Sanja, šta lupetaš? Da li haluciniram, luda li sam, ko tu koga... Aaaaaaa, pa ja sam nešto bockao po telefonu ali nisam te zvao. Dobro tata, jel sve u redu? Što ne bi bilo u redu? Hajde, Sanja, nazad u kancelariju, diši duboko, lažna uzbuna. Kad god ih skuplja hitna pomoć, ne javljaju, pa više brinem. 

Novi poziv. Mamaaaaaaaaaaaaa, nisam ponela majicu za fizičko, da li možeš da mi doneseš? Čas počinje za.... Sedam minuta. Stižeš? Ne, mila, ja sam na poslu, to je ono super mesto sa kosmodromom  odakle raketom doletim do tvoje škole za 3 minute ali nemam ovde čistih majica za fizičko. Dooooobro mama, a da li mogu da kupim Smoki za užinu? Ne znam da li možeš, pokušaj, volim te puno i moram da idem nazad u kancelariju. Još podne nije a ja se pretvaram u neživu prirodu. Sati se nižu, nivo kortizola varira. Sa posla trčim na naredne obaveze. Kod kuće me čeka objašnjavanje decimalnih brojeva i razlomaka, korenovog sistema, Salaminske bitke i taktiranje neke glupe pesmice.

Sve obaveze sam završila i vučem se ka kući. Zdravo sine, ja sam nešto čeprkao po telefonu, da li možeš da pogledaš? Evo, deda, samo da jedem. Dok odem da operem ruke, svi su nabili dupeta u kuhinju, svima se nešto mljacka, svi će brzo i ništa ne treba da brinem. Po malo se tresem od umora ali to sam ja, Sanja, ja mogu sve. Kako kažu ono, blago tebi, ti si razvedena, nemaš nikakvih obaveza. Ručkovečeram i ne znam više za sebe. Dremam dok ispitujem karakteristike žarkog pojasa. Prijateljica me zove i objašnjava mi kako joj je život težak, jer joj je frizerka napravila previše blajhani pramenova a iz prodavnice nameštaja su joj isporučili pogrešan kauč, kako ima novog trenera fitnesa, baš fini mladić samo ima mnoooogo velike šake.. Već se svako, od ukućana, naljutio na svakoga. Deda na babu, što ga opominje da obuče prsluk, baba na čedo malo jer neće da jede supu već samo kupuje budalaštine kod škole, čedo malo na mene jer sam omiljenu majicu odnela na pranje. Baba na mene, jer prozori nisu oprani evo već mesec dana.  Kupus, koza i vuk. Neko će nekoga da pojede. Žao mi je svih njih ali mi je najviše žao sebe.

Osećam kako budna spavam. Stopala mi tiltuju, u glavi mi je prazan prostor, razmišljam da li će sutra biti gotovo carinjenje nekog uvoza za koji sam jutros poslala dokumentaciju.. Ili je to bilo juče? Nemam snage ni volje za priču, svetlo, zvuke, mirise. Grlim svoje čedo, i objašnjavam da više ne reagujem ni da me ubode viljuškom, neću osetiti ništa. Hajde da spavamo, mila. Delimo moju devojačku sobu. Spavam pre nego što mi glava dodirne jastuk. Prvi san mi puni baterije, kada me budi tihi glasić.. Nešto čupavo mi saopštava kao ne može da spava, pita da li sam ja pustila muziku... Ne znam kako se zovem, bukvalno. Da li mogu kod tebe u krevet? Nemoj, srećo mamina, pusti me samo malo da budem svoja u svom životu... Ma, hajde, naravno da možeš!

Slušam je kako diše, potpuno sam rasanjena i fizilki iscrpljena a u glavi mi vri od uzburkanih misli. Ona i dalje spava u 360 stepeni, kao helikopter, iako smo iste visine. Gledam kako je porasla, devojka je a devojčica. Baba kuca u zid, sa druge strane. Nisam napunila mašinu vešom. Ma, nije problem, mogu i do Marsa da prošetam, šta mi je teško... Psi laju u daljini. Ne znam da li imam problem sa spavanjem ili sa budnim stanjem. Sati se nižu. Misli kidaju mozak. Vibrira telefon. Kratka poruka. Jel imaš minut, da pričamo celu noć? Za tebe imam ceo vek...



Comments

  1. Znam, znam tebi u tim trenucima nije do smeha, ali meni suze idu... u svoj toj frci deda lagano secka dlake iz ušiju... ili ono - boli me umor! Ko te ne bi voleo takvu :) !

    ReplyDelete
  2. Nikako da prokljuvim koliko imaš godina, ali sve se nešto mislim isto onoliko koliko sam imala i ja kad mi je bilo ovako. I sve se mislim; Šta je ovde kome smešno?
    I shvatim da jeste smešno, ali isključivo zato što imaš crtu da pretvoriš neprijatno u prijatno. Eto ;)

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX