Low cost veze


Nekada smo morali da se potrudimo oko osobe koja nam se sviđa. Da upoznamo insajdera iz njene/njegove škole, komšiluka, kluba ili bar nekoga ko zna nekoga iz okruženja. Dobiti broj telefona bila je posebna misija, a tek skupiti hrabrost da pozoveš, sa polupanog Iskra telefona, sa kablom ulepljenim izolir trakom... U najboljem slučaju, javila bi se njegova mama. Unjkavim glasom bih se predstavila, dok su mi se znojili dlanovi i tabani kad me ošine adrenalin, jer ću ga možda čuti. "Ne, ne možeš da ga dobiješ. Saša uči, što i tebi toplo savetujem, devojko" - i usledio bi tututututu signal u slušalici. Nepravda svetskih razmera. Hajde Sizife, sve iz početka. Vrti po glavi koga imaš u njegovoj školi, pa se infiltriraj na neku žurku, ako se skocka da te tvoji puste, nemaš da čitaš "Rat i mir", imaš novu crnu majicu tek stiglu iz Turske. Ista je original Lacosta, samo što je onaj reptil malčice manji, ko će to da primeti kad niko nije video original kako izgleda. Isplaniraćeš da se vidite u subotu, prvo malo do Akademije, pa onda u taj fensi kafić gde ide sa drugarima sa tenisa. I na Akademiji, shvatiš da te realno baš briga za fenseraj, da ti je super tu na stepenicama i da je šteta da izgubiš tako dobro mesto zbog nekog ko ne zna ni da postojiš. Danas je sve na klik. Ništa znojenje i cepanje đonova. U pretraživač upišeš nečije ime i sve je na ekranu. Na LinkedInu vidiš čime se bavi, na Instagramu šta je juče ručao, na Fejsu sve mačiće koje je udomio i sve devojke ovog sveta koje su mu na tome zahvalno lajkovale status. Kod kog frizera se čekira, gde kupuje gaće, nožne prstiće na suncu bugarske plaže u vreme vansezonskog popusta, vidiš da mu je šef šupak sa tri razreda osnovne, da niko ne gužva pitu kao njegova mama, kada je rođendan njegovoj bivšoj... Smor. Nije više interesantno. Game over. Ako ste napredniji korisnik, preko neke od društvenih mreža poslaćete mu poruku, a da srce zaigralo nije i čekaćete status seen, da je poruku video, što ne znači i da je pročitao, a još manje znači da ima pojma ko šalje. Dogovorićete kafu, na kojoj ćete da popričate kežuali (to se nekada zvalo bla bla truć) o neutralnim temama, a sutradan ćete da se kresnete, jer u časopisima za žene 21. veka piše sve o tome koje rečenice treba da izgovorite, kako depilirate intimnu zonu, na kojoj nozi stojite dok ga čekate i koliko da raširite noge pri penetraciji, jer zaboga... Muškarac 21. veka baš to sve tako voli. Ukoliko imate dvadesetak godina, sludećete samu sebe. Ako ste stariji od dvadeset godina, red je i da se tako ponašate. Varijanta a) je da se slatko nasmejete sami sebi i tome šta i kako radite. Varijanta b) je da se opskrbite novom zalihom ženskih časopisa, jer je u martovskom broju pisalo "Uradite ovo i zauvek će biti vaš", odmah posle "Kako da osvojite i zadržite poželjnog muškarca", kao da je neposlušno kuče nenaviknuto na zatvoren prostor. Ni slučajno nemojte da sebi dozvolite spontanost. U 37. minutu eventualne kafe, nehajno zamahnite kosom, to muškarci današnjice baš vole. Ako ikako shvatite da pojma nemate više šta vi volite, da ste zaboravili da isključite musaku u rerni, a na drugom kraju grada ste, ako ste zaboravili da odnesete tetkin urin u laboratoriju i od jutros ga nosite u svojoj tašni... život će opet dobiti smisao. Nije neophodno da budete savršeni i pod konac. Dovoljno je samo da budete srećni, a izvor sreće je ON, jer tako piše u šarenom časopisu. Možda osvestite da ste sami sebi izvor sreće. To podrazumeva da ste zadovoljni izborom onoga sa kim ćete da popijete kafu, razgovarate neusiljeno, ne šaljete jedno drugom eksplicitne slike genitalija i bezbroj poruka. Kao ništa drugo, užasava me pomisao da me neko od prvog sata poznanstva zove "Ljubavi", osim tete u pekari koja se tako obraća svima koji stanu u red. "Ljubavi, za tebe danas samo jedna krofna... Jaoooo, pa vidi što si se raskrupnjala.... Dobro, daću ti dve, ali nemoj sve sama da poždereš, ljubi te sestra!" - iako nismo sestre, a i nisam se raskrupnjala od krofni nego od bureka, koji je bezobrazno dobar. Šta je simptomatično za te poruke? Nivo smaranja, kojem osoba A nepotrebno izlaže osobu B. Pritom, ne hvata se za telefon da ukratko porazgovaraju, već telefon brekće od novih poruka 368 puta dnevno. Prvih dana to samo iritira. Drugih dana obavezuje da sa sobom uvek nosite eksternu bateriju ili bar kabl za punjenje. Trećih dana žešće tapira nerve, a nekih četvrtih dana shvatite da vam takva komunikacija ne prija. Realno, to nije komunikacija, već iskukavanje pažnje. Ta veštački izazvana pažnja eskalira na sitnicama, pa puno sitnica puta svaki dan i eto problema u najavi. Posle 4 nedelje želja za seksom smalaksa, ok, probali smo sve što nam je palo na pamet, osim onoga što druga strana ne bi (u principu), gde se vraćamo na početak jurenja po začaranom krugu u igrici "Obožavam te, keve mi, srce ti dam, ali nemoj bre to... 'Ajde klasika, pa da gledamo seriju/utakmicu, počinje za 7 minuta". U 5. nedelji nastaje vrenje, nekome u glavi, nekome među nogama, a nekima duž cele transverzale. U glavi se pali alarm koji u 6. nedelji tera u bežaniju. Da li je to problem savremenih veza, u kojima je sve dostupno i moguće sad i odmah ili godina koje smo pretumbali i svega se zasitili, ne znam. Znam samo da sam pre 20 godina drugačije percipirala gradaciju: sviđaš mi se - zaljubljena sam u tebe (priznanje posle jedno pola godine veze - ne kresanja) - volim te (kad je to smisleno, a ne površinsko osećanje u svakoj ćeliji). Danas je sve na rasprodaji. Nečiji kontakt, nečije smaknute gaće, komplimenti i intimne izjave, koje su postale projekcija želja, a ne baš realnog stanja. Niko se ne voli posle 10 dana veze, niti se poznaje posle 2 meseca... Meni takva izjava više govori o onome ko je upućuje i očajničkoj želji za forsiranjem imaginarne situacije. Posledica usamljenost ili holivudskih produkcija, uglavnom česte su takve priče iz okruženja. Sve super do totalnog raspada u roku od 6 nedelja, sistemsko ponavljanje situacija, rečenica, bezbroj poruka koje obezvređuju svoj sadržaj. Čoveku je potrebno 6 nedelja da se navikne na novonastalu situaciju, pogotovo ako su emocije prisutne (od rođenja bebe do nečije smrti ili navikavanja na novi posao, partnera, stan)... Za sve je potrebno vreme. Šta sam ono htela? Da konstatujem da su današnje veze srozane do nivoa iskukavanja pažnje, komplimentata, zajedničkog vremena i jako opterećene nametanjem usađenih uverenja. Ono što mi je baš bljak je sakrivanje iza interesa dece ("Ti meni nikad ne možeš da budeš ispred moje dece, ona su moj život"). Deca su deca, bića za sebe, koja su od mame odvojena presecanjem pupčanika odmah po rođenju, samo se roditelji teško leče od osećaja da nikome neće biti potrebni, ako u partnerskoj vezi dete stave po strani. Mama ili tata si uvek, i pre i posle ovog partnera/partnerke, pa uskladi reči i postupke na tu temu. Ako se deca nazivaju "život moj", to mogu da razumem samo kao "nemam svoj život ako nisam u ulozi mama/tata" i sakriću se iza dece. Sve ovo pišem, jer sam ljuta koliko su današnje veze daleko od partnerskih. Za takav odnos potrebno je mnogo više od dva meseca seksa i 3 zajednička noćenja. Skloni smo da prihvatamo ljude samo zato što nam se učini da su OK, pa dok se ne pojavi neko bolji/zanimljiviji/seksualniji, unapred im odredimo rok trajanje malo duži od trajnog mleka, dok se ne pojavi nešto bolje. Otprilike, za toliko se i potroše. Za partnerstvo je potreban onaj džak soli, koji treba pojesti sa nekim da bi se upoznao, kako su nam bake govorile. Zaslepljenost brazilskom depilacijom ili onim što nam se čini da vidimo/osećamo, realno je kratkog daha. Pristajanjem na "mrvice" na malo se i navikavamo, a malo bilo čega se brzo potroši. Svako, ko je leteo low cost kompanijom, zna šta dobija za te pare. Jeftinu kartu, skučen prostor za noge i pravo na malecku torbu. Za te novce toliko. Tako je i u vezama. Na kakvim se motivima postave, takav im je i kvalitet, a i rok trajanja. Nije do vas. Do svih nas je.

Tekst: Sanja Ciganović
Lektura/korektura: Andreja Spasić
Foto: Internet

Comments

  1. Low cost veze, odličan naziv za ono što se dešava medju ljudima. Ja to nazivam "instant veze iz kesice", smuti pa prospi. Odlično Sanja, stil ti je opušten kako mladi vole, pa će nadam se razmisliti kad pročitaju.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala. Tekst nije namenjen mladima, njima je sve dozvoljeno, moraju sami da lupaju glavom. Poenta je u onim starijim, kojima jos nisu srasle karike iz detinjstva i ne prate svoje godine odgovarajucim ponasanjem. Bez zelje da se menjaju vrte se u krug i recikliraju patnju.

      Delete
  2. Bravo, Sanja! Duhovito ali i gorko, baš kako i jeste sve ovo oko nas danas...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Znamo se :)Nista nije ni gorko ni slatko, nas um ga takvim cini a do nas je sta cemo dalje.

      Delete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX