Priče iz drugog braka XVI

Bližio se termin Jovaninog porođaja. Sva okrugla i slatka, često je dolazila kod nas. Mila je uživala u njenom društvu. Ime za bebu se kretalo od Stefanija do Izabel Mari, kako su hormoni kog dana radili. Smejali smo se i plakali, ožderavali vrućim pecivom ili se hladili jagodastim šejkovima, kako je trudnici prijalo. Nama nije bilo teško da je pratimo ali je skala na našoj vagi jedva pratila nas, ne trudne. Obično je Đole vozio na kontrole. Ovaj put, čast pripade Žarku.

Veče je proveo u izboru garderobe.
"Ljubavi, šta se toliko spremaš za sutra?", pitala sam ga nežno.
"Sutra ću imati prvi susret sa svojim unukom", reče ponosno.
Aman... Voziš je na kontrolu, nećeš ti na ultrazvuk, zamalo rekoh. Nisam htela da ga povredim. Važni su to trenuci. Imao je još dovoljno vremena do odlaska po Jovanu, da se četiri puta presvuče, da mu poraste kosa pa da šiške ulepi gelom, da ode do kvantaša po jagode za džem. Vrisak iz kuhinje nas je isterao iz pameti. Mila je vrištala i mlatila rukama. Totalna histerija. Dešava se to kada spazi pauka ali... Ovaj put to je bio miš! Jedva je došla do daha da nam kaže da je videla miša kako trči preko mašine za sudove. Potpuno je ličilo na nju da nas zeza pa se Žarko nije zabrinuo. Taman je birao parfem, jedan od pet odabranih, za "prvi susret sa unukom". 

Nemam iskustva sa miševima. Nekada bih svom detetu rekla "Mišu moj" i to je bilo sve. Žarko je nestao u vidu lastinog repa, tek sat ranije je krenuo po ćerku, kako reče, da joj se nađe ako još nešto treba. OK, rešićemo problem sa mišem, mi, žene. To nije muški posao. Oni treba da se bave uparivanjem cipela i kaiša a mi ćemo da jurimo zmajeve i sitnu gamad iz kuhinje. Bila sam hrabrija od Mile, blede kao lanena krpa. Među nama, tek pre par dana sam saznala šta znači onaj stih pesme "Djevojko u sutonu tihoooom pokraj rijeke što koraaačaaaš, lalala, i kosom plavom kao LAAAAAA". Lepo mi nije bilo jasno šta je autor hteo da kaže do pre par dana, kada sam slučajno naletela na tekst i shvatila da je to LAN. Plavo kao laaaaan je ustvari bledoliko potpuno (mala digresija i subjektivno opažanje autorke).

Za to vreme, miš je paradirao po kuhinji. Samo što mažoretkinje nije pozvao u susret. Mila je bila izbezumljena što je, automatski, trebalo da znači da je hvatanje miša moj zadatak. Zašto? Pa zato što mame moraju sve da umeju, sve da hoće i u sve da se razumeju pa i u hvatanje miševa. Skupih snagu da krenem do pijace, po prigodno sredstvo. Prvo sam ušla u pet šop. Prodavačica je bila šokirana kao da sam ja miš i samu sebe hoću da uhvatim.
"Imate radnju na ćošku za miša", reče.
"Izvinite, koji je to ćošak za miša?", pitala sam vrlo ozbiljna.
"Ma ne, ona gvožđara pa znate, pa tamo imaju mišolovke, to je humanije nego hemija".
E, baš je humanije, pomislih. Ubrzo sam, u kuhinji, raspakivala mišolovku. Samo u crtanom filmu, miševi jedu sir i slaninu. Kažu da se najbolje hvataju na keks. U našoj kući, keks nestane čim se izvadi iz torbe pa sam se uzdala u kikiriki puter.

Mišolovka je ostala prazna a miš je paradirao. Da li su meni, u strahu, bile uvećane dimenzije čudovišta koje sam videla u svojoj kuhinji ili je to bio miš grande, ne znam. Uglavnom, šetao je i prkosio. Dobro, idemo na plan B. Pločice sa lepkom sam rasporedila po kuhinji i otišla kod mojih. Šta znam, da miša ne dekoncentrišem. Mila je pobegla pre mene a Žarko je lep i na zadatku. Javio je da sa decom ide na ručak, da je sve u redu kod čika doktora i da bebac stiže za 4 nedelje. Iju, ta, moram uloviti tog glodara čim pre, beba nam stvarno stiže! Predveče sam, hrabro, ušla u stan. Miš se uvalio u lepak i od nekuda je cijukao. Mila je virila sa hodnika zgrade, držeći bezbol palicu, za svaki slučaj, ako je miš narastao na veličinu slona. 
"Dete, dolazi ovamo, treba da ga nađemo", zavapih iz kuhinje. Mila, naoružana kao da lovimo nindžu, nije smela da se mrdne. "Mama, pazi, tamo je nešto tamno", reče. To tamno šušnu, ja vrisnuh, Mila opali bezbolkom dovratak, onako, za svaki slučaj. Zagledah se pod kredenac, stvarno nešto tamno. Život mi se zgadio. Navukla sam rukavicu i dve kese na ruku, stavila naočare za sunce (ako me miš poprska otrovom, na primer), opremila se kao da smuka krotim. Taman da pružim ruku, Mila povika "Mama, nemoj, to je... Mišaljka!"

O, jebote, šta je sad mišaljka kad je tako malo i tamno ispod kredenca???? Mišica, mišolina, mišaljka... Aaaa, mišolovka! Pa jeste, mogla je da mene opikne po prstima pa bih urlala za sve pare. Mrak je lagano padao a od miša nema traga, samo glasa. Videh ga u lepku, na dnu kredenca. Ja tu ruku neću gurnuti pa sve da je 1000 EUR upalo. OK, za te pare bih možda... kažem, možda... bila hrabrija. Ovako, ne smem. Pored se zadesila električna šerpa, onaj nesrećni pizza pekač koji sam iz Šapca vukla autobusom i nikad upotrebila. Bez mnogo drame, samo sam ga prevukla na miša, sa idejom da Žarko reši problem no njega nema pa nema. Posle ručka su otišli u šetnju pa da traže krevetac i sve tako neki bitni poslovi a ovde ja da sama jurim gamad.

Usudih se da pogledam, malo kasnije. Miš je utekao iz lepka. Utom je stigao i Žarko.
"Muško je!", uzviknu srećni deda.
"Kako, bre, muško kad je njena doktorka prošli put rekla da je devojčica?", sad sam već i ja bila zbunjena.
"Lepo, ta doktorka je na odmoru, menja je jedan naš (Crnogorac, naravno) i reče da je muško"
"E, neka je živ i zdrav, i doktor i unuk, sreća pa ima samo dva pola inače bismo imali ozbiljnu kladionicu", rekla sam mužu. A njemu bi drago što je dečak iako je, do jutros, tvrdio da se baš raduje što će biti deda devojčici. Dok smo se bavili time, Mila je ušla i rekla da miša više nema ispod šerpe. Žarko zakovnu očima.
"Sklanjajte se, došao je Super deda i rešiće stvar, muški!"

Dva minuta kasnije se pojavio u dnevnoj sobi, držeći mrtvog miša u kesi. Kako zamače da ga odnese u kontejner, tako je i nama laknulo. Kleo se da mu je, usput, održao opelo i oprostio sve mišje grehe. Nisam baš nešto sujeverna ali ne volim da mi po kući šeta bilo ko osim onih koje volim. Vratio se, dezinfikovao ruke i sede da popijemo kafu.
"I, šta kažeš, dečak je?"
"Dečak!"
"Dobro.... A kako će mu dati ime?"
Žarko se umiri, od jednom. 
"Voleo bih da bude Luka", reče tiho.
Prađedovo ime je bilo lepo i prigodno za dečaka koji će nam se pridružiti uskoro.
"Žarko, ljubavi, pa neka deca odluče, to je njihovo dete", zagrlila sam ga i poljubila.
Isijavao je ponos. Zračio je radost kojom samo deda može da bude blagosloven.
"To su deca odlučila, njima se sviđa a i moj otac bi se radovao da zna da praunuk nosi njegovo ime", reče moj Čovek.

Nazdravismo, u to ime.
Ako bude žensko, šta fali imenu Luka?
Samo da ne tepamo "Mišu mali" pa će sve biti dobro.
Uskoro ću moći da se hvalim kako spavam sa dedom a nisam baba.


foto: Pixabay/Internet


Comments

Popular posts from this blog

Priče iz drugog braka XXXII

Priče iz drugog braka XXXIII

Priče iz drugog braka XXXIX